Ipak, kada čovjek gleda statistiku, u konačnici uvijek pobjeđuje ona momčad koja pokaže više htijenja, ako su kvalitete obje momčadi podjednake. Htijenje, hoću, moram… neće zanemariti činjenicu da moja pogreška u napadu može biti razlog da smo primili pogodak na drugoj strani… S jednom apsolutnom odgovornosti Hrvati mogu otići u elitno društvo, a tamo im je i mjesto. U 16 najboljih reprezentacija na svijetu. A onda je sve moguće. Razlog? Pa ispostavilo se da su tradicionalni favoriti uvelike zakazali, pa ovaj Brazil je jedan od najslabijih u povijesti, a Argentina samo Messiju može zahvaliti činjenicu da su se plasirali u drugi krug. Argentina je grozno izgledala protiv Irana, ali je grozno izgledala i protiv Bosne. Nisu pokazali apsolutno ništa za što bi se čovjek uhvatio i rekao: »Hej, ovi su ti favoriti prvenstva!« Da se ne zovu Brazil i Argentina, ne bi se plasirali u drugi krug. Da nije bilo suca, Brazil nikada ne bi pobijedio našu reprezentaciju, a i drugu utakmicu su se provukli. 

  Kako protiv Meksika? Da budem iskren, imam svoju viziju, ali sam kod Nike Kovača registrirao taj talent da se na licu mjesta odluči za najsvrsishodniju varijantu, da odabere najbolju strategiju. Željeli mi to priznati ili ne i to je borba, a svaka borba ima svoju strategiju koja ima vrlo značajan učinak na konačni rezultat. Uvjeren sam da je Niko dobro razmislio o svemu, da je odabrao najbolju koncepciju. No, kod nas je sve jasno. Kada imaš igrače kao što su Olić, Mandžukić, Perišić koji dolazi iz drugog plana, onda imaš i privilegij jer to su igrači koji imaju i startnu i reaktivnu brzinu. Njima samo treba prostor. Stvori im prostor, gurni im loptu u prostor i sve je riješeno. Niko Kovač je toga jako dobro svjestan. 

   Uvijek se sjetim barba Luke Kaliterne, koji je imao moje godine danas i kojega je tada za trenera angažirao moj dragi prijatelj i predsjednik Doričić. Barba Luka Kaliterna je rekao: »Djeco, nema dubine, ako nema širine!« To sve govori. Nadam se da će u tom duhu i Kovač pristupiti današnjoj utakmici.