Ni najmanje ja ne sumnjam u vjerodostojnost izvještaja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u kojemu se tvrdi da je »na svim poplavama ugroženim područjima opća epidemiološka situacija stabilna«, ali ne vjerujem da bi ista ocjena vrijedila i za stanje na nepoplavljenim područjima koje je – bojim se – izmaklo nadzoru epidemiologa.

Stoga apeliram na nadležne službe da obrate pažnju na simptome maničnog povezivanja katastrofalnih poplava sa Svjetskim nogometnim prvenstvom, primijećene kod nekih osoba u Zagrebu i Splitu, pa da procijene može li se i opća epidemiološka situacija u hrvatskom javnom prostoru nazvati stabilnom. 

Kako je i zašto čitatelj Večernjaka došao na ideju da bi poraz hrvatske reprezentacije na utakmici protiv Kameruna u Manausu mogao biti vrhunaravni humanitarni dobitak za poplavljenu Posavinu, a i za širu društvenu zajednicu?

Tako što je ocijenio da se u Hrvatskoj, nakon početnog vala poslijepotopne humanosti, dogodilo »ono najgore u ljudskom smislu« – da je »emocionalni zanos splasnuo«, da »više nema svježeg žara i spontane solidarnosti«, jer se »žar prelio iz uništene Slavonije u mnoge gradske i seoske kafiće«, te taj žar sada »teče na trgovima i šeće se našim ulicama: u kockastim dresovima«.

Drugi je simptom medicinski suspektnog povezivanja poplava u Hrvatskoj s Mundialom u Brazilu zamijećen još istoga dana kada je u Večernjaku objavljena spomenuta molitva za eliminaciju Kovačeve selekcije, i to – u Hrvatskom saboru.

Povela se u tom časnom domu rasprava o Zakonu o saniranju posljedica katastrofalnih poplava, pa se za riječ javio i zastupnik Damir Kajin da bi – kako javljaju saborski izvjestitelji – »pohvalio solidarnost hrvatskih građana sa stradalima u BiH i Srbiji, te izrazio zadovoljstvo što su u nogometnom susretu BiH i Argentine navijali za BiH, kao što su, pretpostavlja, i građani BiH navijali za Hrvatsku kad je igrala protiv Brazila«. 

   No, to je Kajinovo solidarno spajanje vatre i vode – poplave, vatrenih i zmajeva – u roku odmah izazvalo kratki spoj u glavi HDZ-ova zastupnika Dujomira Marasovića.

»Ostavite vi kući to vaše bratstvo i jedinstvo mačku o rep!« – dreknuo je HDZ-ovac kao oparen i potopljen u isti mah. »Pa BiH navija najjače protiv Hrvatske! To je njihova zahvala Hrvatskoj za sve što je učinila za BiH! Brazilske zastavice u Zenici, Mostaru i Sarajevu su njihova zahvala Hrvatskoj što smo im primili pola milijuna izbjeglica, što smo ih najeli, napili, naoružali, pomogli im stvoriti državu, liječili ih u Splitu! Dosta više s tim glupostima, u ovom Saboru takvim pričama više nije mjesto! Hrvatska je i za vrijeme Juge pomagala cijeloj Jugoslaviji, a vidjeli ste što je Jugoslavija napravila Hrvatskoj…« – užgao se i urlao Marasović, pjenio i štrapao, prežvakavajući po tko zna koji put ljigavu tezu o hrvatskome milosrđu i bosanskoj nezahvalnosti, a zapravo svojim riječima prepričavajući ono što je odavno elaborirao jedan od duhovnih lidera HDZ-a, don Anto Baković.

Sjećate se tog bisera klasične HDZ-ovske retorike: »Sasvim je svejedno hranio ti muslimana ili ga klao. Četnici su klali muslimane, palili im kuće, a Hrvati su ih primili, štitili, nahranili… Nitko od njih nije bio zahvalan.«