Dajući svoj teorijski doprinos mundijalskoj groznici, Igor Štimac je prije neki dan studentima Visoke škole za sportski menadžment ASPIRA u Splitu tumačio kako je »Svjetsko nogometno prvenstvo prilika za svakoga: prije svega za igrače i trenere, ali i za političare, poslovne ljude, turističke agencije, građevinare, te za one koji protestiraju i nezadovoljni su.« Pa se vi sad pitajte kako to misli – »i za one koji protestiraju i nezadovoljni su«? 

   Bivšem izborniku, koji silom neprilika neće imati priliku voditi hrvatsku reprezentaciju na odsutrašnjem Mundialu, nisu bila potrebna potpitanja da bi pojasnio kakva se to prilika u Brazilu nudi tamošnjim nezadovoljnicima i demonstrantima koji već danima treniraju taktičke varijante – nažalost, i one najbrutalnije – za prometnu blokadu Sao Paula na sam dan prve utakmice. »Posljednji prosvjedi u Brazilu zapravo nemaju puno veze s nogometom, to je prilika za određene grupacije da pod svjetlom reflektora nogometnog prvenstva izbore za sebe neke ciljeve i prava«, kazao je Štimac splitskim studentima ono što se zasigurno ne bi usudio reći radnicima saopaulskog metroa koji štrajkaju zahtijevajući povišicu svojih plaća, i to za mjesečni iznos toliko mizeran da se političari, poslovnjaci i ostali korisnici boljih mundialskih prilika zbog te šake reala ne bi ni sagnuli na ulici. 

   »Ako ima za Arenu Corinthians i za organizaciju Svjetskog prvenstva, onda ima i za naše plaće. Zašto nema novca za javni prijevoz?« – žesti se predsjednik sindikata podzemnih feratjera Sao Paula, jedva čekajući da mu neki Štimac otkrije kako brazilski šljakeri ne bi imali prilike štrajkati da čemerne egzistencije pripadnika te »određene grupacije« nisu obasjali »reflektori nogometnog prvenstva«. I da mu prekooceanski znalac stručno sportski i kvalitetno menadžerski rastumači kako novca za javni prijevoz u brazilskim gradovima ne bi bilo ni u slučaju da država na organizaciju Mundiala nije utukla rekordnih 11 i pol milijardi dolara. Baš kao što ga ne bi bilo ni za plaće hrvatskih šljakera da su se ovi, kao što nisu, sjetili štrajkati i tražiti povišice u vrijeme kad su se proračunski novci rasipali za velebne arene čiji će se gubici otplaćivati još desetljećima nakon završetka Svjetskog rukometnog prvenstva. 

  Prema tome, neka gospoda proleteri iz Sao Paula izvole zahvaliti svojoj vladi na debelom prekoračenju planiranih troškova zbog kojih su i dobili priliku da stupe u štrajk koji će odjeknuti širom planeta i koji će unijeti razdor među proletere svih zemalja, dijeleći ih na one solidarne s brazilskom braćom po potcijenjenosti rada i na one što nemaju sluha ni za kakvu socijalnu spiku koja bi im ugrozila temeljno ljudsko i siromaško pravo da pred televizorima nesmetano uživaju u najskupljem natjecanju u povijesti nogometa. Jer – jebiga, pajdo, siromaštvo je svakodnevno, a Mundial je jednom u četiri godine! I nećemo sad grintat i zanovijetat ko oni podzemni mundijalnuški diletanti iz Sao Paula! 

   Ispada tako da je u vrijeme Mundiala nepristojno pričati samo o onom novcu što ga radnici traže za svakodnevni život. Sav ostali novac, ma o koliko se besramnim cifretinama radilo, spominje se ovih dana u tolikoj mjeri da je to naprosto degutantno i uvredljivo za svakoga tko nogomet voli kao čarobnu igru napumpanom loptom, a ne kao kapitalističku igrariju ispumpanom lovom. Adidas i Nike se šamaraju milijardama dolara zarađenim na nogometnoj opremi; Coca-Cola, Visa, Emirates, Hyundai, Sony i već spomenuti Adidas svoja mjesta u prvoj ligi sponzora FIFA-e cementiraju ukupnom sumom od 730 milijuna mundijalskih dolara; osam brazilskih korporacija je za svoje pravo na lokalnu diobu mundijalskog brenda isprsilo 170 milijuna američkih zelembaća; uz imena nogometaša se češće objavljuju multimilijunski iznosi njihove tržišne vrijednosti negoli brojevi koje nose na dresu… 

   FIFA je već izračunala koliko će zaraditi za ovih mjesec dana u Brazilu, pa se može okrenuti kalkulacijama za preksljedeće Svjetsko prvenstvo u Kataru 2022. Ako računica pokaže da je oduzimanje domaćinstva katarskim sportskim entuzijastima, osumnjičenim da su ga se domogli korupcijskim aktivnostima teškim 3 milijuna dolara, poslovno isplativ potez, FIFA će spremno potražiti novog udomitelja Mundiala. 

  Seppu Blatteru i družini pritom nije ni nakraj pameti ni navrh računa da Kataranima oduzmu organizaciju prvenstva naprimjer zato što je na gradilištima tamošnje mundijalske infrastrukture do sada smrtno stradalo više od 850 radnika, mahom robovski upregnutih Indijaca i Nepalaca, bez ikakvih zajamčenih prava i samim tim bez ikakve vrijednosti njihovih života iskazive u novcu. 

   U novcu koji uvijek igra za Fifu i njezine poslovne partnere, ali nikad za radnike metroa u Sao Paulu. I nikad za poginule graditelje katarskog mundijalskog čuda čiji broj je već sada veći od broja nogometaša koji će za osam godina zaigrati na napirlitanim stadionima u Dohi i okolici. Nikad za one koji su svoju – što bi Štimac rekao – priliku nepovratno proigrali.