Hrvatska je uspjela, poručuje nam Europska komisija objavom preporuka u sklopu procedure prekomjernog deficita. No u čemu se točno sastoji naš uspjeh? Što je dobro – ili što barem »nije loše« – kako kaže premijer Milanović? Jesmo li možda izašli iz krize? Jesu li nam ljudi ponovno počeli raditi? Smanjuje li se broj siromašnih?

   Ništa od toga. Unatoč infantilnom veselju kojim je naša politička elita dočekala preporuke Bruxellesa – koje je zapravo sama sebi poslala preko Bruxellesa – Hrvatska je pohvaljena samo zato što je uspješno započela proces tzv. fiskalne prilagodbe, kako ekonomisti i političari eufemistički nazivaju bolan proces usklađivanja državnih izdataka sa smanjenim prihodima, na račun proračunske potrošnje i dodatnim poreznim opterećenjem građana. I pritom se naša politička elita uopće nije uhvatila u koštac sa suštinom našeg problema: gospodarskim rastom i zaposlenošću. Rast i zaposlenost, naime, nisu briga Europske komisije, koja je kao ispostava financijskog velekapitala isključivo zainteresirana za naše uredno servisiranje financijskih obveza. Odatle i tolika briga za deficit i javni dug, iako su oni samo posljedica izostanka rasta i logičan rezultat pada prihoda u proteklih šest gladnih godina. Procedurom prekomjernog deficita Bruxelles ne rješava naš nego isključivo svoj problem.

   Deficit uopće nije glavni hrvatski problem, a niti javni dug. Hrvatski javni dug od 67 posto BDP-a još uvijek je niži nego u većini članica EU. Europska komisija, opsjednuta proračunskom disciplinom i štednjom, deficit smatra vrhovnim problem europskog gospodarstva iz kojeg onda proizlaze i svi ostali ekonomski problemi, iako je to daleko od istine i bilo kakve ekonomske logike. Politika štednje počiva na dokazano pogrešnim premisama i stručnim analizama kojima se sugerira da ekonomije s višim deficitom i većim javnim dugom sporije napreduju. Nakon izbijanja krize takve je teorije prigrlila Europska komisija, po volji moćne Njemačke, pretvorivši ih u teoretsku podlogu za nametanje politike štednje diljem EU.

   U međuvremenu se, međutim, pokazalo da štednja ne vodi u smanjenje deficita, nego ga samo dodatno povećava. Nijedna zemlja koja je provela strogi program štednje nije uspjela smanjiti svoj dug, nego ga je samo povećala: Grčka, Španjolska, Italija, Slovenija… Ni Hrvatska neće biti iznimka. Sve što je dosad Hrvatska napravila, ali i sve što će još napraviti u sljedeće dvije godine – a čemu pljeskaju Olli Rehn i Jose Manuel Barroso – samo će dodatno smanjiti rast i produljiti recesijsku agoniju.

   Komisija zahtijeva reformu tržišta rada i podizanje dobne granice umirovljenja na 67 godina, iako je dugoročnu održivost mirovinske blagajne jedino moguće zajamčiti gospodarskim rastom i smanjenjem nezaposlenosti, odnosno stvaranjem novih i kvalitetnih radnih mjesta za mlade, no to se u preporukama Komisije ne spominje.

   Možda ipak nije sve tako crno. Da je kojim slučajem Hrvatska provodila preporuke Europske komisije prije, recimo, dvije ili tri godine, mjere fiskalne konsolidacije koje sada može rastegnuti na tri morala bi realizirati u jednoj godini. Učinak bi bio ravan elementarnoj katastrofi. No nakon što je čak i MMF priznao da je pogriješio i odustao od rigidne štednje, i Europska komisija je ublažila svoju katastrofalnu politiku, koja je usporila izlazak Europe iz krize. Od nje, međutim, nije posve odustala, niti je u međuvremenu osmislila čime bi je nadomjestila, što pak izvrsno potvrđuje i ovaj naš najnoviji »uspjeh«.