Pokušavajući objasniti kako se opredjeljuju američki birači, nekadašnji predsjednik Bill Clinton nerijetko zna primijetiti: »Democrats want to fall in love, Republicans want to fall in line«. Dakle, konzervativci, desničari, ništa ne pitaju, jednostavno se postrojavaju kao vojska, dok se liberalniji birači moraju zaljubiti u političara, prije nego što za njega glasuju. Naravno, kad se čovjek zaljubi, uvijek je moguće i da ga to prođe. Ova Clintonova oštroumna politička opservacija savršeno opisuje funkcioniranje velikog broja ljevičara u Hrvatskoj. U tome se krije i jedan od glavnih uzroka poraza Kukuriku koalicije na europskim izborima. Dio ljevičara više nije zaljubljen u predsjednika Vlade Zorana Milanovića. A na dlaku se jednako događalo i Ivici Račanu, ovo sada čisti je deja vu. Milanovićevi najžešći novinski kritičari, koji su ljevičarski obojeni, isti su oni koji su Račana nemilosrdno čerečili već od druge godine njegovog premijerskog mandata. Tada su zavoljeli Vesnu Pusić, koja ih je osvojila, primjerice, tezama o hrvatskoj agresiji u BiH i sudjelovanjem u paradi Gay pride. Na kraju su parlamentarne izbore 2003. izgubili i ona i Račan, na vlast se vratio HDZ. 

Hrvatska danas ima premijera koji kao niti jedan dosad čvrsto promovira neke lijevo-liberalne društvene vrijednosti. To mu, međutim, nije dovoljno, ljudi koji sebe doživljavaju jedinim istinskim ljevičarima nisu više zagrijani za Milanovića. Pronašli su novi subjekt svoje ljubavi, Mirelu Holy. Ne postoji racionalan razlog zašto bi netko glasovao za osobu koja je potjerana iz Vlade nakon serije gluposti što ih je napravila u kratkom razdoblju. Ali, koliko je toga u ljubavi racionalno? Činjenica je da Milanovićeva vlada nema opipljive ekonomske rezultate, no dio ju je birača napustio kako bi podržao Mirelu Holy, koja vjeruje da je, unatoč višegodišnjoj recesiji, problem Hrvatske preintenzivan razvoj. Zato traži zaustavljanje niz investicijskih projekata. 

Vladi se zamjera i da je socijalno neosjetljiva. Međutim, na prošlonedjeljnim izborima teško su nastradali Hrvatski laburisti, najkonzekventniji hrvatski zagovornici socijalizma. I Dragutin Lesar žrtva je zaljubljive prirode ljevičara. Ove se sezone nosi ORaH, laburisti su pohranjeni u ormar. Milanović je i unutar stranke dobio, čini se, ozbiljnog oponenta, Toninu Piculu. U vrijeme njegovog najvećeg uspona u karijeri, kad je bio ministar vanjskih poslova, mediji su Piculu smatrali mjernom jedinicom za političku bezbojnost. Nakon smrti utemeljitelja SDP-a, kandidirao se 2007. za predsjednika stranke, sugerirajući članstvu da je on vjerna Račanova kopija i jamac status quo-a. Poražen je na tim izborima, dobivši između četiri kandidata uvjerljivo najmanje glasova. Ali, sedam godina kasnije, Picula se sa svojom prašnjavom ideologijom, koju sam naziva »staromodan ideološki GPS«, prometnuo u lieblinga SDP-ovaca, kao i medija. Sigurno niti njemu nije jasno što se to odjednom zbiva. Ljubav je to, Tonino, ljubav.