Iako je demokracija jedna od temeljnih vrijednosti na kojima počiva Europska unija, predstavnička demokracija uvijek je bila u sjeni odluka koje su se donosile iza zatvorenih vrata, bez konzultacija s europskim demosom. Takva EU postajala je sve udaljenija od svojih građana, koji su EU počeli doživljavati kao birokratiziranu, skupu i centraliziranu instituciju, što se onda odrazilo i na sve nižu participaciju građana na europskim izborima. 

   Stoga nije bilo teško pretpostaviti da će i »demokratska« novotarija s isticanjem kandidata za šefa Europske komisije, među kojima bi trebao biti odabran budući prvi čovjek izvršnog tijela EU – premda ga europski birači nisu birali neposredno – biti brzo zaboravljena i zamijenjena onim što Bruxelles zna najbolje: političkom trgovinom. Velika igra upravo je počela: predsjedavajući Europskog vijeća Herman Van Rompuy dobio je mandat Europskog vijeća za savjetovanje s Europskim parlamentom o položaju šefa Europske komisije, pri čemu Rompuy mora nastojati pomiriti brojne i međusobno suprotstavljene interese članica. A ti su interesi toliko zapleteni da su pučanina Jean-Claudea Junckera, iako je njegova Europska pučka stranka relativna pobjednica europskih izbora, odbili podržati neki premijeri koji pripadaju njegovoj političkoj skupini, a podržali su ga svi socijaldemokratski premijeri, među njima i Zoran Milanović, iako je njemački socijaldemokrat Martin Schulz bio njihov »spitzenkandidat« za šefa Komisije. 

  Pokret otpora protiv Junckera okuplja britanski premijer David Cameron, čija je konzervativna stranka prije nekoliko godina napustila pučane, jer je njihova politika za euroskeptičnog Camerona bila previše proeuropska. Zna se da je našao saveznike u mađarskom i švedskom premijeru Viktoru Orbanu i Fredriku Reinfeldtu, koji obojica pripadaju EPP-u, a spominju se i još neki koji nisu zadovoljni idejom o »izravnom« izboru predsjednika Europske komisije. Očito je, dakle, da će Europski parlament teško ostvariti obećanje građanima da će upravo oni prvi put odlučiti o šefu Europske komisije, jer nema nikakvog automatizma između rezultata izbora i budućeg čelnika Komisije, iako u Lisabonskom ugovoru piše da će Europsko vijeće »uzeti u obzir« rezultate izbora. Predsjednika Komisije predlaže Europsko vijeće, dakle lideri članica, i to kvalificiranom većinom, a onda ga još apsolutnom većinom mora potvrditi i Europski parlament. 

   No od toga tko će biti predsjednik Komisije važnije je hoće li europska elita shvatiti poruku ovih izbora i hoće li budući čelnik Komisije promijeniti politiku Unije, ili će linijom manjeg otpora samo nastaviti starim putem, ravno u propast. Birači, ali i građani koji su bojkotirali izbore, poslali su dramatičnu poruku protiv nastavka dosadašnje politike: birači na Zapadu za manje Europe, a više nacije, a birači na Jugu protiv nastavka fundamentalističke politike štednje, pri čemu valja imati na umu da su i jedni i drugi rezultat iste krize, odnosno posljedica odgovora europske politike na tu krizu. 

  Juncker, međutim, nije političar koji može preobraziti EU i europskoj integraciji udahnuti nov život. Najprije kao najdugovječniji luksemburški premijer u povijesti (proveo je na tom položaju skoro dva desetljeća), a onda i kao šef euroskupine, on je zapravo aktivno sukreirao europsku politiku koja je svojim djelovanjem u korist kapitala i elita, a ne u interesu građana, i dovela do najveće krize u povijesti EU. Zato je teško povjerovati da se Juncker preko noći može preobraziti u spasitelja Europe.