Zagrebački sudac Tomislav Juriša spasio je čast hrvatskom sudstvu, i hrvatskoj državi oslobodivši ostarjelog Jožu Boljkovca monstruozno montirane optužbe da je u svom rodnom kraju počinio strašan zločin likvidacije nedužnih civila.

   Optužnica koju je potakao nekadašnji ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko još je strašnija ako se prisjetimo mučnih scena hapšenja bolesnog starca, kojeg privode do zuba naoružani interventni policajci. U zavjeri oko iživljavanja nad Boljkovcem osim policije sudjelovalo je i Državno odvjetništvo, što čitavom slučaju daje opori okus totalitarno-fašističkog predznaka.

   Nakon oslobađajuće presude sasvim je jasno da Karamarku kao čelnom čovjeku represivno-obavještajnog aparata i nije bilo do identificiranja počinitelja davnog zločina, već isključivo do samopromocije preko leđa jednog od važnih sudionika NOB-a na karlovačkom području. No u svojem zamišljenom križarskom pohodu na preživjele sudionike otpora fašizmu (nezamislivom u bilo kojem dijelu današnje Europe), Karamarko je napravio presedan zbog kojeg bi se trebao duboko zamisliti svaki iskreni hrvatski nacionalist i domoljub.

   Neosporne su zasluge Josipa Boljkovca za ustrojavanje hrvatske policije i to u vrijeme kada se sve očitije pripremao napad na Hrvatsku. Osumnjičiti, zatim i uhititi prvog ministra samostalne Hrvatske, na osnovu lokalnih kavanskih naklapanja, a zatim ta naklapanja uzvisiti na razinu tzv. dokaza, može samo čovjek kojemu je osobna korist ne samo ispred narodne dobrobiti, već i ispred državnog političkog interesa. Naime i policija i Državno odvjetništvo imaju zadaću nepristrano provjeriti istinitost i autentičnost informacija po kojima će nekoga osumnjičiti i optužiti. Takva provjera u ovom slučaju ne da je izostala, već je po svemu sudeći bila i nepoželjna.

   Predano radeći na uhićenju Josipa Boljkovca, te snubeći DORH da podigne optužnicu, Karamarko je naciljao puno važniju metu nego što je sam Boljkovac. Montiranje lažnih sumnji protiv Boljkovca u konačnici je za cilj imalo detroniziranje Franje Tuđmana s čelnog mjesta u ikonografiji i kolektivnom sjećanju suvremenog hrvatskog nacionalnog pokreta. Dokazati da je Josip Boljkovac notorni komunistički zločinac, bacilo bi nesperivu ljagu i na prvog hrvatskog predsjednika i osnivača HDZ-a, koji je Boljkovca izabrao za svog prvog ministra unutarnjih poslova.

   Može se netko slagati s desničarima ili ne, no europska građanska desnica diči se s dva nesumnjiva civilizacijska i politička postignuća; uspostavom i razvitkom parlamentarne demokracije, te učvršćivanjem pravne države. Na hrvatsku žalost šef najjače oporbene stranke čini se da nije impresioniran niti jednom od ovih dviju tekovina moderne političke desnice. Od rada u parlamentu milije mu je izvaninstitucionalno djelovanje gomile, a od pravnih normi fabriciranje neprijatelja hrvatskog naroda. A to nisu političke karakteristike demokratskog političara, koji se na zakonit način bori za povjerenje građana, već političkog vođe revolucionarnog »duceovskog« tipa. Zato je i bilo potrebno demontirati i poniziti osnivače HDZ-a Josipa Boljkovca i Franju Tuđmana, jer svim diktatorima i totalitaristima povijest počinje njihovim dolaskom na scenu.

A zašto je to zapravo važno? Svatko se mora zapitati; ako je Karamarko kadar bez ikakvog razloga uhititi Josipa Boljkovca, što li je sve spreman učiniti običnom hrvatskom građaninu čija sudbina neće biti pod lupom domaće i međunarodne javnosti, kao što je to bio slučaj s Boljkovcem.