Otkako su se kolege podijelili na ustaše i partizane, ne želim biti član nijednog društva književnika, kaže akademik Goran Tribuson, široj javnosti najpoznatiji kao autor nenadmašnih krimića i otac lika inspektora Banića. 

   Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi vrsni pisac ispisao zaplet romana u kojem bi glavnu ulogu s jedne strane imali, recimo, Ivan Aralica i Božidar Petrač, a s druge Ante Tomić i Edo Popović, odnosno njihovi međusobno sukobljeni zdrugovi i čete.

No ne treba biti oštroumni detektiv pa da se peckava Tribusonova packa zaključno primijeni ne samo na književnike već i društvo u cjelini. Koje nikako da se umori od te svoje razdjelnice već se sve više i dublje raspolućuje. 

   Kad su nedjeljni izbori za Europski parlament po srijedi, nismo ni E od Europe čuli, ali se zato sve ori od poznatih za rat spremnih trublji izvađenih i za ovu priliku iz ratničkih ormara.

Plješće se sve u šesnaest svakom spominjanju Bleiburga i komunističkog mraka, a oni koji to čine doživljavaju ovacije svojih golobradih sljedbenika rođenih 1990. i neke.

Ne, nikoga ne zanimaju školovanje i politika zapošljavanja u EU, što nude Bruxelles i Strasbourg, ali četveroredi i »lex Perković« naviru krv u glavu i izazivaju eksploziju oduševljenja. 

  Čak kad se čuju i rijetki glasovi razuma, kao biskupa Mate Uzinića s ovogodišnje blajburške komemoracije koji je zamolio »Boga da nam oprosti što su se Jasenovac i Bleiburg uopće mogli dogoditi«, brzo se jave nepomirljivi kojima ni mitra nije sveta da ga ne proglase »teologom Kumrovečke škole«!

Ako iz Mate tri vraga komunistička vire, nema mjesta čuđenju kad predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislav Josić s javne dalekovidnice premijera Milanovića optuži ni manje ni više nego za suučesništvo u ubojstvu Brune Bušića! 

   »Kakav otac, takav sin«, »objasnio« je Josić svome skamenjenom domaćinu Stankoviću, otkrivajući svekolikom auditoriju »istinu« kako je Milanovićev otac bio veleposlanik u Parizu kad su tamo ubili Brunu Bušića, a da ništa nije znao o tome! 

   – U Hrvatskoj neće biti napretka dok se jednom ne raščiste neke stvari. Lustracija se mora napraviti, zaključio je Josić. 

  Dakako, lako je zaključiti tko bi to i na koji način činio i bi li »crveni biskup« i »udbaški premijer« prošli bolje od ćiriličnih ploča koje uredno i redovno pristaše Josićevog nauka čekićaju po Vukovaru pa i šire.

Uzalud je biskup Uzinić zavapio da bi trebalo »konačno završiti Drugi svjetski rat« te se prestati »ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana…«. Njegove riječi nisu ni mogle pasti na plodno tlo jer su već i njihovi sinovi i kćeri kao stvarni datum svog rođenja upisali 1941., odnosno 1945. godinu. 

   Ta nam je podjela usud kojeg se nećemo ni tako lako ni tako skoro riješiti. Pa kad su nam ustaše i partizani draži od bilo kakvog europejstva da po njima biramo i zastupnike za Europski parlament, kad se na tom principu, kako zajedljivo primjećuje i Goran Tribuson, dijele i književnici, što bi se reklo intelektualna elita, zašto onda bježati od tog crnog i crvenog tamjana, a ne njime i ubuduće još dosljednije i marljivije kaditi i dimiti? 

   Uostalom, gdje to piše da je za djecu zdravije igrati se kauboja i indijanaca, a ne ustaša i partizana? Zašto ne vjerovati Josiću kada kaže kakav otac, takav sin?