Grote su sinoć bile kavijar, a more šampanjac za slavlje Kantride – veličanstvenu pobjedu u uzvratu finalu Kupa. Rijeka je osvojila peti Kup (treći hrvatski) u svojoj povijesti. Ambijent za pamćenje, utakmica uzbudljiva, dramatična od početka do kraja.

Rijeka je igrala glavom i srcem – taktika i disciplina, savršena izvedba. Rijeka je drugi put u sedam dana na koljena bacila devetorostrukog uzastopnog prvaka Hrvatske. Mitrović je najavio slavlje, a Kvržić je raspametio Kantridu. 

  Damir Mišković lutao je sam »gornjim katovima« Kantride, nervozan »kao pas«. Vjerojatno kao kada je čekao da mu se rodi prvo dijete… Razumljivo, nakon druge cijele sezone za kormilom Rijeke, bio je pred ulaskom u »zlatnu luku« – pobjednika Kupa. Svog prvog trofeja, kojemu se na kraju radovao s cijelim stadionom (ali i gradom), kao malo dijete. Zaslužio je. 

  Matej Mitrović je iz zraka poput američkog ratnog zrakoplova A-10, ubojice tenkova, glavom spustio loptu u mrežu nakon 35 minuta. Mladi se stoper odlijepio od trave, skočio do oblaka i – obrana Dinama je kapitulirala. Poslije kornera. Nekada je Rijeka primala jeftine golove iz prekida, sinoć je pokazala novu kvalitetu. Lešković i Mitrović su u svojem kaznenom prostoru gazde, na zemlji i u zraku (da treba i u vodi…), a pred suparničkim vratima – »elementarna nepogoda«. 

  Mitrović je oplodio prednost iz Maksimira, odagnao strah. Treneru Keku dao je za pravo kada je riječ o izboru sustava i sastava za sinoćnju utakmicu. Napasti da, ali tek nakon se za to stvore preduvjeti. A u prvom poluvremenu bilo je, osim pogotka, još prigoda. Nevjerojatno je što je promašio agilni Kramarić. Kost u grlu stopera Šimunića i Capana, koji su nakon 20 minuta imali žuti karton. 

 Kek je na teren postao isti sastav, s Kramarićem umjesto požutjelog Krstanovića, i raspored na terenu iz Maksimira (4-2-3-1). Isti ljudi i taktika. Kao i zadaci, posebice oni na sredini terena – Močinić, Brezovec – Brozović, a Moises visoko u liniji iza Kramarića, u presingu na Ademiju. S Jugovićem i Kvržićem na »vanjskim kolosjecima«. Dinamo je više od pola sata djelovao brže i skladnije. Soudani i Halilović bez fiksne pozicije stvarali su pomutnju, ali lopte nisu stizale do Čopa, u sendviču Leškovića i Mitrovića. Lopta je bila više u nogama modrih, ali prilazni putovi prema Vargiću bili su dobro zatvoreni. 

  Pametno treba igrati, govorio je prije utakmice i Tomislav Erceg, čovjek koji je Rijeci u finalu protiv Hajduka donio Kup prije devet godina. Rijeka je napravila šumu od sredine terena prema liniji svog kaznenog prostora. Pojedinačna odgovornost u službi kolektiva snaga je momčadi Rijeke. Mudrošću i disciplinom nadjačati kvalitetu. Tako je bilo u Zagrebu, gdje je odigrana vjerojatno najbolja utakmica sezone, tako je bilo jučer na Kantridi. Dinamo je igrao puno bolje u odnosu na prvu finalnu utakmicu. Ali Matjaž Kek je još jednom nadmudrio Zorana Mamića u taktičkom smislu. Duplirao je bokove, pojačao budnost na sredini terena, »bekovi« Tomečak i Leovac su manje odlazili na izlet, posebice u nastavku kada su razbijeni svi taktički okovi. 

 Dinamo je krenuo u jaču ofenzivu, zamjenom Lima – Capan, zaigrao u rasporedu na prednji pogon 2-4-4… 

  U dvije linije je Rijeka držala situaciju pod kontrolom, poneku pukotinu začepio bi vratar Vargić sigurnim intervencijama, pravodobnim istrčavanjima. 

  Kompaktna, Kekovska Rijeka, u fazi obrane, ali jaka na lopti u transformaciji. S Kramarićem kao stalnom, isturenom jeguljom, koji je »vezao« trojicu igrača. Povremeno su me društvo pravio Moises. Pritisak na zadnju liniju modrih. 

 Bravo igrači, bravo Kek!