Jedan od intrigantnijih projekata u posljednje vrijeme onaj je što su ga u londonskoj galeriji Hoxton provele tri mlade hrvatske umjetnice na privremenom boravku u Engleskoj.

Najpoznatija zagrebačka street art umjetnica poznata pod pseudonimom Oko, multimedijalna umjetnica Martina Miholić i fotografkinja, sociologinja i psihologinja Petra Mrša u zajednički su rad prenijele svoju težnju da ostvare ultimativni san patrijarhalnih balkanskih udavača i nađu muža u Velikoj Britaniji. 

Na izložbi u toj galeriji nastupale su kao ljupke domaćice koje, odjevene u vjenčanice, nutkaju posjetitelje šljivovicom i svim ih raspoloživim sredstvima uvjeravaju da su dobar »ženidbeni materijal«. Bile su »nove mlade u kući« i preuzele etnološki obrazac koji ta uloga nosi: reklamiranje svojih »domaćinskih« vještina koje su, uz miraz, maksimalno bodovane u tradicionalnim sredinama koje vole da žena zna da je kuhinja mjesto kojem pripada.

Ove tri udavače nisu sasvim originalne u svojoj umjetničkoj potrazi za mužem koji će ih na bijelom konju iznijeti iz balkanskog mulja; 14 godina ranije beogradska je umjetnica Tanja Ostojić krenula u potragu za mužem.

Postavila je bila samo jedan uvjet koji kandidat mora zadovoljiti – posjedovati putovnicu neke od zapadnoeuropskih zemalja. I dok su naše tri mlade u Londonu problem migracije s rodnim i seksualnim predznakom dotaknule samo ovlaš, na zabavan, ali prilično benigan način, Tanja Ostojić je to u kolovozu 2000. godine napravila brutalno, bespoštedno i bez fige u džepu.

Na oglasu s natpisom »Looking for a Husband with EU Passport« (traži se suprug s putovnicom EU), vidi se da je kosu netom ošišala do kože, ali i stidne dlake, tako da baš ništa ne priječi pogled na njezino golo tijelo, od tjemena do nožnih prstiju: na tržište je izašla kao pošten prodavač, ne »ušminkavajući« imovinu koje je spremna odreći se za jasno određenu protuvrijednost.

Na tu su fotografiju, koja je bliža legitimaciji zatočenice konc-logora negoli golišavoj seksi reklami, reagirale stotine muškaraca diljem svijeta: bila je zatrpana pismima. Šest mjeseci dopisivala se s Nijemcom Klemensom, s kojim se prvi put uživo našla ispred Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu (susret je bio upriličen kao javni performans), a mjesec dana kasnije službeno su se vjenčali, nakon čega je Tanja napokon mogla predati dokumente za vizu.

Preselila se u Düsseldorf i tamo živjela tri i pol godine, a kad je u ljeto 2005. okončala višegodišnji umjetnički projekt, ona i Klemens priredili su veliku tulum za razvod braka. Bez obzira na plašt ironije kojim su oba projekta zaogrnuta, oni su zagušeni golemom, gorkom gvaljom koja se tiče položaja umjetnika u hrvatskom društvu (i regiji), i velikog sniženja cijene ljudskog dostojanstva. To je tema kojom se društveno angažirana umjetnost tek ima početi ozbiljno baviti.