Predsjednika Vlade je netko obmanuo pa mu nije pripremio čestitku za Međunarodni praznik rada iako ga u svojoj čestitci spominje dva puta – u prvoj i u posljednjoj rečenici. On je poslao čestitku koja nema nikakve sadržajne veze s praznikom rada, s radnicima zbog kojih je taj praznik ustanovljen, s radnicima koji taj praznik danas pokušavaju praznovati
Prošlo je 128 godina otkako su se u Chicagu 1. svibnja na Haymarketu sukobili radnici i policajci. Prošlo je 128 godina otkako su radnici diljem Sjedinjenih Američkih Država masovno iznijeli tri osmice i zatražili osam rada, osam sati odmora i osam kulture i obrazovanja. Kako je završio sukob na Haymarketu, koliko je bilo mrtvih, a koliko osuđenih na smrt, znano je poodavno. Znano je poodavno i da je Druga internacionala u spomen na taj događaj na svom osnivačkom kongresu u Parizu 1889. godine odlučila 1. maj proglasiti praznikom rada. Nije neznano ni da se već sljedeće godine taj praznik obilježio i u Hrvatskoj, u Zagrebu, prosvjedima i štrajkovima.
Minula je u Hrvatskoj i ovogodišnja proslava praznika rada koji je u međuvremenu postao međunarodni. Pojelo se što se trebalo pojesti, s jedenjem graha mirni smo do jeseni. Ove su se godine sindikati, ne samo u Hrvatskoj, vratili korijenima. Tri su osmice dominirale obilježavanjem Međunarodnog praznika rada. Valja nam se vratiti tamo odakle se kretalo prije više od stoljeća i četvrt jer su prava mnogih radnika sve više nalik na ona koja su imali radnici prije više od stoljeća i četvrt, a to znači da ona prva brojka, prva osmica sve više, sve češće i sve većem broju radnika postaje dvoznamenkasta.
Kako je i red čelnici države poslali su svoje prigodne prvomajske čestitke, baš kao što čestitke šalju i za Novu godinu, za vjerske i druge blagdane i praznike. Na žalost, predsjednika Vlade je netko obmanuo pa mu nije pripremio čestitku za Međunarodni praznik rada iako ga u svojoj čestitci spominje dva puta – u prvoj i u posljednjoj rečenici. On je poslao čestitku koja nema nikakve sadržajne veze s praznikom rada, s radnicima zbog kojih je taj praznik ustanovljen, s radnicima koji taj praznik danas pokušavaju praznovati. Umjesto da napiše poneku rečenicu o radnicima, o njihovom položaju danas, možda da prozbori koju o izmjenama i dopunama Zakona o radu koje se pokušavaju dogovoriti, on je tumačio osnove ekonomske politike svoje Vlade i zatečeno stanje, spominjao velike zaokrete u ponašanju i vođenju dražve, spremnosti Vlade da se to učini, svijesti o tome da građani još ne osjećaju rezultate Vladine reformske politike, čvrstoj odluci da se Vlada neće prepustiti populizmu. Nije to bila nikakva prvomajska čestitka, k tome premijera koji je ujedno i predsjednik socijaldemokratske stranke, nego dosadno japajakanje. Da je Milanoviću definitivno netko podmetnuo pogrešan kalendar, pa je poslao pogrešnu čestitku demonstrirao je u rečenici koji je posvetio ulasku Hrvatske u Europsku uniju, pa doista nije jasno je li to čestitka u povodu Međunarodnog praznika rada ili 10. mjesečnice hrvatskog ulaska u Uniju.
Rečenicu valja citirati: »Ulaskom u EU, među uređene i razvijene europske države, Hrvatska je dobila priliku da se dokaže kao zrelo i odgovorno društvo koje je spremno i sposobno odlučivati o svojoj budućnosti«. Zašto se mora ući u EU da bi se dokazalo da je neko društvo zrelo i odgovorno i spremno i sposobno odlučivati o svojoj budućnosti i zašto se za to uopće treba dobiti prilika od nekoga?
U cijeloj čestitci niti jednom nisu spomenuti »radnici« iako je taj praznik baš zbog njih i baš za njih, i njihovih pripadajućih prava. Predsjednik Vlade Zoran Milanović na sam je Praznik rada bio aktivan. Obilježio ga je (valjda i slavio) na dva mjesta. Javno je udijelio packu sindikalnim čelnicima. Njima je inače popularno dijeliti packe sa svih strana, suvisle i potpuno nesuvisle, baš kao da su oni glavni i odgovorni za ekonomsko i socijalno stanje u Hrvatskoj. Premijer je konstatirao da sindikalni čelnici, »naročito oni koji su na svojim mjestima 20 godina, moraju shvatiti da hrvatsko društvo nisu samo njihovi članovi nego i oni koji ne rade, i oni koji rade u privatnom sektoru, a nemaju sigurnost javnog sektora«. Taj poziv na shvaćanje Milanović upućuje sindikalnim čelnicima i jasno je da su za njega sindikalni čelnici oni koji predstavljaju radnike u javnom sektoru. I nije da u tome nije na tragu točnoga: radnici u javnom sektoru mnogo su bolje sindikalno organizirani i zaštićeni nego radnici u privatnom sektoru. Svaki bi se socijaldemokrat, ne mora uopće biti premijer, trebao zapitati zašto golema većina zaposlenih u privatnom sektoru nije sindikalno organizirana, pa ni zaštićena. Dok tako ne bude bit će kako je i ovoga 1. maja bilo u Zagrebu gdje su bile otvorena i poneke trgovine obućom. Možda se nešto od toga moglo spomenuti u prvomajskoj čestitci, pa se onda ne bi sumnjalo u to vještinu baratanja kalendarom.
