Nije, nije penal! – viče razdragano Drago Urlike Ćosić, sretan što je Thomas Müller pao ispred Ikera Casillasa pokošen nevidljivim rafalom, a ne braničkom rukom nevjerničkom. Naravno da nije bio penal i naravno da se Ćosić i opet preznojavao posljednjih desetak minuta šahovske partije na Santiago Bernabeuu, jer je, kao što to on najviše voli, još na pola utakmice predvidio poraz Bayerna.

   Misli si tako Urlike: »Što bi bilo da je Müller zabio? Ili da je nedajbože bio penal? Pa kako bih opet objasnio da mi je igra tako sugerirala?« Misli tako i lupka se u glavu ponavljajući: »Nogomet se igra 90 minuta. Nogomet se igra 90 minuta… I sudačku nadoknadu«, sjeti se iznenada svih onih utakmica zbog kojih i volimo tu igru u kojoj može i papirnato slabiji pobijediti u zadnjoj sekundi.

   Na Draginu sreću, kakvu-takvu Bayernovu dominaciju na samom kraju utakmice bavarski klub nije kapitalizirao. Ostalo je nevelikih 1:0 za uzvrat u Allianz Areni. Dakle kod Bayerna kući, gdje će Pep imati posljednju šansu za oporavak iz krize u koju mu je upao klub. I igra.

   A tome bi se svi ljubitelji nogometa trebali nadati. Ne pobjedi Bayerna, nego ponovnoj uspostavi igre koja je vratila draž nogometu, koja je donijela malonogometni spektakl na veliki teren. Igra je to koja nije bez rupa, jasno. Prvi ju je načeo Mourinho, svojom igrom s napadačima-braničima i ubojitim kontrama, ali baš zato je tika-taka filozofija nogometa, koliko god mnogima već izlazila na uši, velika i značajna: zato što je od klubova koji je ne prakticiraju tražila nova rješenja, nova poboljšanja igre.

   Barcelona je u krizi, Bayern je u krizi, tika-taka je u krizi. No koliko god Drago predviđao ishode utakmica prije nego što je sudac odsvirao kraj, svaka nogometna igra ima dva poluvremena. Drugo poluvrijeme finala prije finala tek će se odigrati. I svi bismo trebali htjeti da nam oduzme dah, kako god završilo na kraju.