I prije ove krize, a sada pogotovo, često slušamo raznorazne naše poduzetnike i uprave kako se žale da im je strašno teško jer im država ne pomaže, jer ih se ne nikako štiti te se prijete da će u EU naprosto propasti i strovaliti sve svoje ljude ravno na burzu rada.

  Tih svakidašnjih jadikovki sjete se mnogi građani uvijek kad se na tržištu, s tim istim poduzetnicima, susretnu jedan na jedan, kao kupci i ponuđači. Ja da. A tek onda možeš donekle staviti stvari u perspektivu.

  Evo, na primjer, prolazim svaki dan pored tog jednog dućana koji prodaje žensku odjeću domaćih proizvođača. Košulje, haljine, jakne, spavaćice i sve ostalo što vješaju u svoje izloge uglavnom je kriminalnog dizajna, neatraktivno za bilo koga, a potpuno je jasno da mlade djevojke to neće ni pogledati.

  No cijela ta odbojna ponuda istovremeno je upravo apsurdno skupa. Svi ti njihovi odjevni predmeti koštaju debelo više nego roba vrlo solidnih brendova srednje kategorije kojih ima i kod nas. Zbog tih neshvatljivo visokih cijena, od ovih naših će, dakle, glavom bez obzira pobjeći čak i oni kupci koji bi iz nužde vjerojatno skrenuli pogled i na tu njihovu robu koja djeluje kao da je dopremljena iz kakve zaostale azijske zemlje. Čak i na sezonskim sniženjima od 50 posto, ta je odjeća još uvijek groteskno precijenjena u odnosu na to kako izgleda.

  Voditi takav beznadni biznis i slati na tržište takav beznadni asortiman, i to po tako visokim cijenama, to znači živjeti u oblacima. Ali takvih, koji u Hrvatskoj rade na ovaj isti način, ima koliko hoćeš.

  Ne želim spominjati imena tih svima poznatih hrvatskih firmi čije cipele izgledaju kao da su iz vremeplova, a koštaju po sto eura. Pregrist ću jezik kad su u pitanju određeni hrvatski proizvođači dječje odjeće kod kojih su mi nedavno nudili vrlo loša i neugledna odijelca za bebe po 300 kuna. Prešućujem čak i imena onih doista drskih mešetarskih dućana koji uvezenu stranu robu prodaju čak dvostruko i trostruko skuplje nego što je možeš kupiti u inozemstvu, što će primijetiti svi koji igdje putuju.

  Ne treba željeti da itko od njih propadne zbog radnika koji kod njih zarađuju za svoj jadni kruh. Ali takav biznis mora propasti i u redu je da propadne. Tu drugog scenarija jednostavno nema, ne može biti i ne treba biti. Mnogi od nas najradije bi kupovali hrvatsku robu i bili vjerni hrvatskim trgovcima, ali odustaje se lako kad shvatiš koliko te na patriotizmu deru.

  Što reći na to da manje ortopedsko pomagalo koje koristi član moje obitelji ovdje košta 2.500 kuna, a mi ga iz SAD-a naručujemo za 50 dolara s poštarinom. Odakle to da je hrana kod nas znatno skuplja nego vani? Da su isti lijekovi do 50 posto jeftiniji u Sloveniji, a čak nekoliko puta jeftiniji u BiH?

  Zašto su cijene roaminga i širokopojasnog interneta ovdje toliko napumpane. Zašto kod nas režije koštaju više nego u New Yorku i Parizu? Ima li to ikakvoga smisla da su hrvatski kampovi, koji su za Uskrs bili prazni, čak peti najskuplji u cijeloj EU. Valjda naši ipak nisu toliko najbolji?

  Zato bismo se ponekad stvarno morali pogledati u oči prije nego što krivicu za svoje neuspjehe iskrcamo u tuđe dvorište. Bilo bi pravo čudo da netko igdje pokaže interesa za naše demode cipele, pa još po cijenama na koje padneš u nesvijest.