Bajka kaže da bi sada, kada je Hrvatska stvarno u gadnim egzistencijalnim nevoljama, bilo najbolje da ljevica i desnica pozovu kamere te da se građanima zavjetuju kako će staviti glave na kup i zajedno izvlačiti zemlju iz krize. 

   HDZ i SDP tada bi iskreno zauzeli stav kako jedni druge neće olajavati i pljuvati, niti dovoditi u sumnju ičije domoljublje. Neće jedni za druge govoriti da nemaju pojma ni o čemu i prestat će skakati za saborsku govornicu da to dokažu odabranim slikovitim primjerima. Suzdržavat će se od optužbi da su oni drugi kukavice i neznalice i glumatanja kako jedino oni sami znaju što treba učiniti za ekonomiju i društvo. 

   U dane ovih uskrsnih praznika, i trojica iskusnih ljudi dotakla su se te bajke, odnosno pitanja svih pitanja, a ono glasi zbog čega se kod nas uporno ne provode najteže reforme i zašto se u mnogim ključnim stvarima već 20 godina ne mičemo s mjesta. 

   Jedan je guverner HNB-a Boris Vujčić. On naglašava da je prvi preduvjet za temeljita preslagivanja u sustavu upravo čvrsti konsenzus između vlasti i opozicije, a zatim i sposobnost da se, ozbiljnom argumentacijom, na stranu promjena pridobije javnost. 

   Alternative tome nema, kaže Vujčić, osim ako ne računamo sanaciju pod palicom međunarodnih financijskih organizacija koje će naprosto nametnuti potrebna rješenja. 

  Iako izrijekom ne spominje pakt vlasti i opozicije, o reformama u okolnostima konstantnog antireformskog raspoloženja govori i nekadašnji ministar financija Borislav Škegro. Najkomotnije je biti u opoziciji, kaže on, jer onda možeš lijepo živjeti od šupljih floskula i fraza kako trebamo strane investicije i otvaranje novih radnih mjesta, kako nema ništa bez gospodarskog rasta i izvoza, kako se mora rasteretiti gospodarstvo i obavezno dati šansa mladima. 

   Tako sve izgleda strašno jednostavno iako očigledna i brza rješenja ne postoje, smatra Škegro. Osim toga, ako pošteno najaviš reforme prije izbora, onda izbore nećeš dobiti. A ako lažeš biračima, pa poslije naglo zaokreneš, izgubit ćeš, kaže, one sljedeće. 

   Premda Škegro na tome staje, zaključak opet vodi k tome da se goleme napetosti, koje uvijek prate duboke promjene, mogu lakše izdržati ako se uspostavi suradnja glavnih političkih snaga na određeni rok. 

   Valjda dijelom zato što se vlasti i opozicija u miru ovdje nikad nisu pokušale dogovoriti o takvoj strategiji, »one velike reforme se kod nas vječito samo najavljuju, a nikad ne provedu«, kako to kaže dr. Zdravko Petak, istaknuti stručnjak za javni sektor i upravu. Profesor ističe kako je ova vlada, kao i sve prije nje, zbog straha od otpora propustila svoju šansu da uđe u povijest kao veliki reformator. A budući da reforme nije nametnula onda kad je to jedino moguće, a to je na samom početku mandata, pretpostavlja da od Milanovićeve ekipe više i neće biti nekih velikih izneneđenja. 

  To bi značilo da nas ovo tavorenje čeka još najmanje dvije godine. 

   A ni od dogovora, koji bi stvari bitno olakšao, neće biti ništa jer to je, kako smo već natuknuli, samo bajka, a bajke se uglavnom ne ostvaruju. 

   Karamarko je nekidan, doduše, prvi put izjavio da bi »u interesu države« bio spreman dati Vladi podršku i za najteže reforme, ali to je kod njega samo refleks straha. Koliko je Milanoviću vlasti preko glave, toliko je se Karamarko počeo istinski bojati. 

   Treba, dakle, biti jako zabrinut. Ovo postaje Hrvatska koju nitko neće.