Slobodna Dalmacija javlja da je Luka Belić, vatrogasac iz Jelse, sretan i ponosan što ga je ove godine zapala čast križonoše u čuvenoj procesiji »Za križen«, koja se na Hvaru održava preko 500 godina, a od 2009. se nalazi i na Popisu nematerijalne svjetske baštine UNESCO-a. Za nošenje križa Belić se prijavio još kao trinaestogodišnjak, daleke 1991. godine, i na red je došao tek sada. A red je toliki da se već se zna kako će sljedeći Jelšanin koji se prijavi za križonošu svoj križ ponijeti tek 2043. Dakle – čekat će i koju godinu više nego Luka Belić.

  Biti križonoša je, kako kaže jelšanski župnik don Stanko Jerčić, »stvar zavjeta ili pobožnosti, pa i lijepa prestiža«, a Luka je osmi u obitelji kojemu se u posljednjih 100 godina ostvarila želja da u procesiji »Za križen« hoda pod križem, u slavu Krista raspetoga i u sjećanje na mistični događaj iz vremena što su prethodila buni hvarskih pučana predvođenih Matijem Ivanićem protiv bahatih i nasilnih plemića.

  Sve je već bilo spremno za početak ustanka, a onda je 6. veljače 1510. proradila mistika: prokrvarilo je maleno raspelo na koje su se predvodnici ugnjetavanih pučana prethodno zakleli da će pobiti plemiće i dokinuti njihovu tiraniju. Iste večeri Hvar je zdrmao zemljotres od kojega se srušio crkveni krov, a na otok se stuštila i nezapamćena oluja. Ljude je uhvatila panika i povjerovali su da im Bog šalje kaznu za njihove grijehe i za širenje netrpeljivosti između vlastele i pučana. Otokom su krenule procesije s raspelom koje je i dalje krvarilo, a krvarili su i ljudi, pa čak i djeca, jer su se za pokoru javno bičevali.

  Unatoč svim tim čudima, pokorama i – kako im se to već pokušavalo protumačiti s oltara – Božjim pozivima na naprasno izmirenje tlačitelja i potlačenih, hvarski pučani nisu odustali od pobune. Samo su odgodili njezin početak za tri mjeseca. Njihova borba protiv tiranije i neravnopravnosti trajala je četiri godine, sve dok mletačke vlasti – u cilju očuvanja od Boga danog i od Crkve štovanog poretka na zemlji – tu prvu građansku revoluciju na ovim prostorima nisu ugušile u krvi, povješavši na galiji sve njezine vođe izuzev neuhvatljivog Matija Ivanića, nekima odsjekavši ruke, nekima iskopavši oči. Hvarsko raspelo, koliko je poznato, tih dana nije krvarilo, ali ga se, eto, još uvijek štuje i u procesiji »Za križen«, valjda zato što je krvlju prokapalo u neuspjelom Božjem naumu da spriječi pučki ustanak.

  Uz ovu hvarsku, glasovitom bi mogla postati i procesija u trogirskoj župi Gospe od Anđela, premda se ne održava pola milenija nego tek deset godina i premda Trogirani ne moraju decenijama čekati na čast nošenja križa. Tamošnjem župniku don Stipanu Bodrožiću palo je na pamet da ove godine križ težak gotovo stotinu kilograma prepusti isključivo lokalnim političarima, e kako bi ih potaknuo »na odgovorno ponašanje i na poštivanje kršćanskih i općeljudskih načela«.

  Tako su se na trogirskom križnom putu od crkvice Gospe od Anđela do Gospe od Demunta pod križem znojili i stenjali gradonačelnik sadašnji Ante Stipčić i gradonačelnik bivši Vedran Rožić, njihovi zamjenici Radovan Slade-Šilović i Vinko Brkan, te još čitava bulumenta likova među kojima bi Isus Krist teško prepoznao Šimuna Cirenca i za koje bi prije posumnjao da su trgovci iz Hrama, bez obzira radilo se o HDZ-ovcima, HSPAS-ovcima, HSS-ovcima, SDP-ovcima, HNS-ovcima, konvertitima ili nezavisnim dužnosnicima. Jer svakom je od njih križ pristajao koliko i Isusu Kristu službeni BMW.

  Taj svestranački križni put i pripadajuće misno slavlje predvodio je generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije msgr. Miroslav Vidović, koji je političarima poručio da bi »križ trebao biti njihova stranka prije svih ostalih stranaka«, a običnim vjernicima – da »mole za političare kako bi im se Bog smilovao«. Biranim su korizmenim frazama slavlju pridonosili i političari pod križem, glumatajući skrušenost i laprdajući kako se »moraju truditi da sliku o lošim političarima promijene prije svega svojim ponašanjem« i tako dalje, i tako dalje, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

  A onda je Gospodin Bog odlučio da na kraju svestranačke farse sve dođe na svoje mjesto, prepustivši riječ Vinku Brkanu, bivšem HDZ-ovu dogradonačelniku Trogira, koji je svojedobno stekao nacionalnu slavu zahvaljujući skandaloznoj vladavini, jedva okončanoj s nekoliko sudskih epiloga zbog prijevara i malverzacija s gradskim novcem. Legendarni Brkan se tegleći križ kao hodajuća maskota demokršćanstva i političkog poštenja u Hrvata toliko uživio u ulogu Pravednika, Otkupitelja Grijeha i Sina Božjega, da se nije mogao suzdržati a da ne kaže: »Među hodočasnicima je bilo i onih koji su me proganjali, ali ja svima opraštam!«

  Križ na to nije prokrvario od muke, nije porumenio od stida, niti je pukao od smijeha. Valjda zato što nije bio pravi nego prigodni, istesan za potrebe klero-političkog marketinga. A pod takvim križem se i Vinko Brkan – a skupa s njim i svi bivši, sadašnji i budući brkani i krkani – može razmetati oprostom kao što se pod galanterijskim raspelom u Gradskoj upravi razmetao svevlašću. Takav križ je samo vladarsko pomagalo kojim se današnje pučane drži u pokornosti pred lažnim bogovima i stvarnim vucibatinama.