Ivan Turudić, dosta drugih hrvatskih sudaca, čak i članovi Vrhovnog suda, na jedinstven način u Europskoj uniji tumače europski uhidbeni nalog. Možda su Josip Perković i Zdravko Mustač, visoki dužnosnici Službe državne sigurnosti i po definiciji ozbiljni kršitelji ljudskih prava, na kraju i zaslužili da ih se preda Njemačkoj. Kad ih već Hrvatska, prije svega zahvaljujući nekadašnjem komunističkom generalu Franji Tuđmanu, nije imala snage sama procesuirati. Ali, niti jedna od 15 članica EU u kojima zastara obvezuje suce da odbiju nalog, ne bi, osim Hrvatske, izručila tu dvojicu. Vjerojatno bi takav rasplet bio i u dijelu država u čije je zakonodavstvo zastara ugrađena tek kao fakultativna osnova za odbacivanje naloga. Posrijedi je tu primjena zakona, a ne zaštita visokorangiranih obavještajaca. No, hrvatski suci iz još nedokučivih razloga ignoriraju Zakon o pravosudnoj suradnji, kao i Okvirnu odluku o europskom uhidbenom nalogu. Nije tu, dakle, kriv zakon nego suci.

Ključan je, znači, problem što je puno hrvatskih sudaca nedostojno profesije. Ili ne znaju, ili samostalnost koriste za zaobilaženje zakona ili su, pak, loši ljudi. Stoga novinari, kojima su sudovi i općenito represivan aparat svojevrstan fetiš, bespredmetno galame protiv nekakvog pritiska na pravosuđe. Svi koji su u poziciji da mogu, a novinari to jesu, dužni su vršiti javni pritisak da se Turudića, Benčića, Milanovića i ostale suce koji rade ovakve i slične svinjarije – makne iz sudstva. Sudovi nisu apstraktne institucije, odlučuju pojedinci u njima, a mnogi to u Hrvatskoj, nažalost, čine na štetu građana, zakona ili države. Evo, sad sam vas osramotio, osudite me.