Svaka četiri mjeseca. To je ritam. Toliko otprilike traje dugoročno planiranje hrvatske Vlade. Koja ide prema šestom rebalansu državnog proračuna u svega dvije godine. Argumenti su uvijek isti ili slični, a retorika premijera Zorana Milanovića toliko kontradiktorna da je teško, gotovo nemoguće, razlučiti kad premijer govori istinu, kada uljepšava stvarnost, a kada jednostavno mijenja mišljenje. Njegovi su stavovi poput gline. Oblikuju se po potrebi, formiraju paušalno i traju užasno kratko. Koliko i planiranje proračuna. 

  Prošlo je tek nešto više od mjesec dana od posljednjeg pokušaja glumatanja autoriteta i neovisnosti poteza Vlade u odnosu na zahtjeve Europske komisije. Bila je riječ o smanjenju deficita. I planu da u ovoj godini iznosi četiri milijarde kuna, što je bilo manje od preporuka EK. 

  »Hrvatska neće biti Grčka, što god Europska komisija mislila. Ići ćemo prema cilju smanjenja deficita, ali nećemo dopustiti da se radikalnim mjerama u prvoj godini zatuče ono malo rasta što imamo. To je jasan politički stav, uz dužno poštovanje prema svima.« Tako je pričao prije mjesec dana, a onda je EK hrvatske prijedloge odbila i zatražila dodatno kresanje za 1,3 milijarde kuna. Sav taj silni otpor istopio se kao sladoled na suncu. Premijer se poslušno, kao đak prvak, vratio u klupu. I počeo tražiti gdje i kome uzeti dodatna sredstva. Iz čega jasno proizlazi da je Vlada spremna zatući i ono malo rasta, kojeg u stvari nemamo, u prvoj od ukupno tri godine monitoringa. Pritom ovdje i ne treba konstatirati da sada Milanović očito pristaje biti tretiran kao Grčka, jer ta usporedba sve manje odgovara istini. Grci jesu u većim financijskim dubiozama, ali imaju pokazatelje rasta i oporavka, imaju i manje kamate na obveznice. Hrvatska i dalje tone. U duboku depresiju kojoj se kraj i dalje ne vidi. S prognozom pada BDP-a u ovoj godini. Šestoj zaredom. Po čemu je neslavni europski prvak. 

 Stoga bildanje mišića Zorana Milanovića prema Europskoj komisiji predstavlja tek pozu bez pokrića. Svaki put, baš svaki put, hrvatska Vlada je odlučila bespogovorno slušati ono što Europa od nje traži ne mareći pritom što je europska politika štednje pod svaku cijenu u najmanju ruku problematična. Uopće ne razmatra sadržaj deficita. Njima je svejedno gdje odlazi novac. Ide li u obrazovanje i gospodarski razvoj ili u skupe infrastrukturne projekte s visokom stopom zaduživanja, a malom koristi. Kakve su do jučer bile korupcijom premrežene autoceste zbog kojih i sada HAC traži ogromnih 800 milijuna eura kredita. Europskim birokratima je također nebitno gdje se reže, važno je da se brojke dovedu u red. Hrvatska Vlada bira što učiniti, a ona uvijek, baš uvijek bira istu metu. Građane, sve redom, bez iznimke. Hrvati za Milanovića očito još uvijek nisu toliko siromašni da ih se ne bi moglo opteretiti novim porezima i nametima. 

  U ovom slučaju poskupljenjem benzina zbog povećanja državnih trošarina, što je najvažnija stavka u planu daljnje štednje. Svi Kukuriku rebalansi, na ovaj ili onaj način, u stvari savršeno funkcioniraju u sustavu u kojem većina siromašnih postaje još siromašnija, a manjina bogatih uvećava svoje bogatstvo. Ako je to rezultat rada Vlade onda stvari treba nazvati pravim imenom. SDP-ova Kukuriku koalicija nije sposobna biti nešto više od slugana korporativnim interesima, produžene ruke divljeg i berskrupuloznog neoliberalnog kapitalizma i nema nikakve veze s pojmovima socijalne osjetljivosti u politici, niti realne povezanosti s radništvom, koje je tradicionalno temelj onoga što bi moderna ljevica trebala biti, a socijaldemokracija zastupati i provoditi. 

 Takvi odnosi u hrvatskom društvu ne funkcioniraju. Industrija i proizvodnja ne napreduju. Ono što je upisano u Planu 21 nije realizirano. Ni blizu. HEP nije napravio gotovo ništa s najavljivanom gradnjom elektrana, slično je i s drugim velikim infrastrukturnim projektima na temelju kojih je koalicija gradila važan dio svojih planova gospodarskog oporavka. Uvjete za investicije nisu stvorili, niti za otvaranje radnih mjesta. Svejedno, ocjena da ova Vlada nema nikakvih rezultata, jer nisu napravili baš ništa vrijedno spomena, ne stoji. Utabali su impresivnu etapu na putu uništavanja socijalne, moderne i građanske države, a to nipošto nije malo, niti zanemarivo. Posljedice itekako osjećamo na svakom koraku. 

  Stoga bi naš premijer doslovno trebao zagristi taj metak. Žvakati i progutati cijeli šaržer nametnutih mjera EK za koje je jučer tako uvjerljivo tvrdio da ih neće prihvatiti. Voli Milanović reći kako preporuke EU ne provodimo zbog njih, već zato što je to za Hrvatsku dobro. Pitanje je zašto se uopće junačio. Kad već voli grickati metke i cuclati barut.