Nitko ne bi bolje vodio pregovore s Molom od Ive Sanadera. On bar poznaje ljude. Još se to može urediti. Mogao bi Ivo u Remetincu biti bolji premijer od Milanovića na Markovu trgu. Odlučivati o referendumu o ćirilici, rebalansirati proračun na temelju grafikona na zidu zatvorske ćelije, angažirati Fimi mediju za Vladine snošaje s javnosti. I inače je Sanader bio najbolji, najpametniji i najuspješniji premijer od osnutka moderne Hrvatske. Sutkinja koja ga je jučer izbacila iz sudnice nema pravo. Jer, koga slušati ako ne Sanadera? Koga uvažavati? 

   Ako mislite da je potpisnik ovih redaka sasvim poludio, niste u pravu. Tek nedavno, nakon dva desetljeća škrabanja po novinskom papiru, čovjek postane svjestan vlastite uloge i poslanja u svakodnevnom radu. Samo budali treba toliko dugo, ali bolje ikad nego nikad. Iz čistog oportunizma treba izbjegavati svaku kritiku. Protiv bilo koga i bilo kada. Istinu zaobilaziti pod svaku cijenu, jer to može biti krajnje kontraproduktivno. Za djelo javnog sramoćenja svaki novinar može ostati bez više zarađenih plaća, udaren po džepu. Lako možete pošteno najebati. Pardon na prostačenju, ali niti jedna riječ bolje ne opisuje ono što se dogodilo novinarki Jutarnjeg lista Slavici Lukić, koja za svoju profesionalno i pošteno odrađenu priču o trošenju javnog novca u jednoj privatnoj klinici, zaslužuje sve nagrade novinarske struke. Kako je na sudu dokazano da se pisanje istine ne isplati, štoviše, da je to društveno nekoristan i nepoželjan čin, logično je izvući pouku. A ona glasi: Hvalite, hvalite, hvalite, što više, kad god se pruži prilika. Taman da nema niti jednog jedinog ozbiljnog argumenta. Još bolje. Jer neiskusan novinar može nehotice naletjeti na istinu, pa je objaviti, završiti kod suca Marka Benčića. I najebati… 

  Ovim tekstom svi trebaju biti zadovoljni. Evo kako bi izgledalo sistemsko hvalisanje. Recimo, ta gnjusna izmišljotina o plagiranju Milijana Brkića. Autentičnog domoljuba i branitelja, kojega je kolega u policiji natjerao, da ne kažemo prisilio, koristiti njegov diplomski rad kao svoj. Taj je rad toliko dobar da mu nitko normalan ne bi odolio. I zato treba osuditi Stanka Tomića od kojeg nije prepisivao samo Brkić, već ukupno 17 diplomaca na Policijskoj akademiji. Tomić je naprosto izazivao kad je učio i pisao i sada mu diplomu treba oteti i natjerati ga ponovo u školu od prvog razreda, pa neka lijepo piše šalabahtere i prepisuje od prvog u klupi, kao sav normalan svijet. 

   Marini Lovrić Merzel treba kupiti auto. Najskuplji mogući. Jednom dnevno, u vrijeme zatvorskih posjeta, dovesti cijelo Županijsko vijeće u posjet. Kako je zatvorska kantina malena i slabo opremljena, tu treba županija uložiti novce. Dovesti masterchefa, popraviti menu, kupiti dvije tone šampanjca, 100 kila kavijara i jastoga, dočekati vijećnike s dignitetom i štovanjem, da ljudi mogu na miru čitati dnevni red i odlučivati o gašenju rafinerije u Sisku ili kupnji zgrade Hitne pomoći, konzultirati se sa županicom o svim pitanjima. Ako jednom bude osuđena, tek tada treba doživotno postati županicom, jer su je ipak birači izabrali. 

   Zdravko Mamić je najbolji nogometni menadžer na kugli zemaljskoj. Bilo bi sjajno kad bi imao potpisan ugovor sa svakom novorođenom muškom bebom u Lijepoj Našoj. Automatizmom. Hoćeš izvod iz Matične knjige rođenih? Potpiši fino ugovor o doživotnoj renti za Mamića. Pa da stvari budu uređene ako dijete ikad poželi igrati nogomet. Onda bi i svaki gazda u tamo nekoj Barceloni, Bayernu ili PSG-u znao kog nazvati i dogovoriti ako neki dječarac s domovnicom pokaže zrno nogometnog talenta. Željku Širiću treba i sada dati sudačku organizaciju u ruke. Jer nije pravomoćno osuđen. A dotle ne znamo. Možda je on najpošteniji sudac u Hrvatskoj. Možda je skupljao eure kao kolekcionar, a pošteno suđenje se samo po sebi podrazumijevalo. 

   Zoran Milanović? Njega stvarno nije lako hvaliti. Tu je zgodnije educirati građane. Nije on kriv ako građani ne razumiju koliko im je dobro. Što se uostalom bune nezaposleni? Pa zar im nije ljepše sjediti i plandovati nego rintati. Umirovljenici? Ti su još gori. Vlada naša, naš premijer, dadne im svaki mjesec novce, a oni se bune. Pa dokle, majku mu? Od njih su gori samo sindikati. Ups!? Umalo fatalna greška. Jer i sindikalni vođe dobro rade svoj posao. Bore se, pregovaraju, spremni su junački pristati na otkaze bez ikakvog obrazloženja u svakoj firmi s manje od 5 zaposlenih. 

  Ako ste i vi kao čitatelj primijetili da ovo silno hvalisanje ponegdje krije zrnce ironije, zreli ste za kazneni progon. Jer, ništa ne razumijete. U našoj je zemlji sloboda govora Ustavom zajamčena. Stanje pomalo nalikuje na Sjevernu Koreju, ali barem imamo kriterije i znamo kako je delikt javnog sramoćenja važniji od istine. Tome se treba prilagoditi. I hvaliti. Uvlačiti se, biti poltron. Napisati: Živio Sanader, dobar je Milanović, naprijed Mamić! Pritom paziti da se ne pretjera. Mogli bi se ljudi posramiti od silnih pohvala. Pa podići tužbu zbog javnog sramoćenja. A onda je kasno. Ode plaća, taman da je i nema. Otprilike kao što nema ni slobode medija u Hrvatskoj.