Gotovo unisono, članovi izvršne vlasti komentirajući HND-ovo traženje ukidanja kaznenog djela sramoćenja, spominju kako je presuda protiv Slavice Lukić nepravomoćna. Ni ne trudeći se između redaka sakriti kako se nadaju da će viši sudski stupanj jednostavno srušiti presudu koja se protivi temeljnoj logici. Poručuju time i da se svi novinari trebaju ufati da će više sudske instance korigirati i potencijalna buduća redikulozna rješenja općinskih sudova. Izuzetak je tek ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, koja je jedino išla u glavu i kazala kako se ovakva odredba čim prije mora ukinuti. Ako vino ne valja, prolij ga, kaže stara poslovica.

   Danas vladajući pravdaju ovu situaciju s očigledno nedefiniranom odredbom Kaznenog zakona faktom da je ovakav zakon donijela vlada HDZ-a. I u pravu su, doduše prešućujući da su imali gotovo dvije i pol godine da promijene tu istu odredbu, da su baš željeli. A nije zgoreg niti podsjetiti kako je došlo do toga da samo HDZ-ova većina glasa o Kaznenom zakonu koji je trenutno na snazi.

   Bilo je to u listopadu 2011. godine, kada je oporba bojkotirala rad Sabora zbog jedne klevete. Odnosno, traženja HDZ-a da se Željku Jovanoviću ukine zastupnički imunitet, kako bi ga se procesuiralo zbog izjave da je njihova stranka zločinačka organizacija. Uz pomoć jednog od vladajućih SDSS-ovaca taj zahtjev nije prošao, a današnja vladajuća garnitura uspjela je spasiti jednog sadašnjeg ministra kaznenog progona za djelo koje je slično sramoćenju.

   Slavica Lukić, kao i drugi novinari, nema imunitet. I novinarima ne treba i bilo bi krivo da ga imaju. Ali je isto tako krivo zakonski ih ne zaštititi od sudaca sklonih osebujnim tumačenjima javnog interesa. Jer, ako je jedan sudac sposoban kazati kako trošenje pola milijarde proračunskog novca za račun privatne tvrtke nije od javnog interesa za istraživanje, tko može garantirati kako neki drugi neće ići i dalje u svojim pravnim akrobacijama? Pa reći, primjerice, kako je istraživanje o kupoprodaji ispita na pravnim fakultetima također sramoćenje? Da, zvuči ludo kao pretpostavka, ali do prije koji dan zvučalo je ludo da bi netko kažnjavao istraživanja o netransparetnoj potrošnji javnog novca. Odnosno novca svih građana.

   Sudstvo nam je takvo kakvo je, često ovisi o (samo)volji jednog pojedinca, suca, i njegove interpretacije prava. Regulatori ne postoje, sucu koji smatra kako pola milijarde utučenog novca nije javni interes zbog toga se ništa ne može dogoditi. Tek mu može pasti presuda na višem stupnju, što će mu samo otežati potencijalno napredovanje. U takvoj konstalaciji snaga, jedina nada je da reagira izvršna i zakonodavna vlast i promijeni odredbe Kaznenog zakona koje su takve da dopuštaju tumačenja kontra logike. A zakoni se kod nas ionako mijenjaju kao na pokretnoj vrpci, definitivno nismo država koja ima tradiciju dugotrajnosti zakonskih odredbi, i nije najjasnije što bi propalo ako bi se po hitnom postupku mijenjalo jedno loše rješenje.

   Skrivanje iza tuđe odgovornosti za donošenje propisa te uzdanje u odluku višeg suda nije nešto što ulijeva povjerenje u one koji bi trebali pravnom sigurnošću štititi sve građane. Jer, da se ne lažemo, kolegica Slavica Lukić imala je bar tu utjehu da njezin ceh, očekivano, reagira na ovakvu presudu. Što mislite, kako je nekome anonimnom građaninu koji se na ovakav način u stvarnom životu nađe u nekoj kafkijanskoj priči?