Prava radnika se sigurno više ne brane samo u Hrvatskoj, nego primarno u Bruxellesu. Naše vlade ionako samo moraju više ili manje spremno provoditi njihove naputke koji nas iz dana u dan guraju u sve dublji ekonomski očaj, reče to u jednim dnevnim novinama Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. I to na dan kada je osvanula informacija da su sindikati u pregovorima o Zakonu o radu radnike zaposlene kod malih poslodavaca odlučili prepustiti vjetrometini tržišta. Odnosno, na milost i nemilost poslodavaca koji će im moći dati otkaz bez navođenja razloga. U ovom trenutku mali poslodavci zapošljavaju gotovo 91 tisuću radnika. Svima njima, ne osvijesti li se većina sindikata koji sudjeluju u pregovorima, nad glavom visi teret otkaza bez ikakvog objašnjenja. I bez mogućnosti da se za svoja prava izbore sudskim putem.

   Čelnik sindikata koji objašnjava zbog čega se u Bruxellesu borio za radnike, jedan je od sindikalnih predstavnika koji su spremni potpisati smrtnu presudu radnicima zaposlenim kod malih poslodavaca. Očito je iz reakcija sindikalnih pregovarača tko je na kojoj poziciji. Otkaz bez navođenja razloga za sada podržavaju SSSH, HURSH i Matica. Protivi mu se NHS, što je jasno i iz informacije da njihov čelnik nije htio potpisati zapisnik s prošlotjednog pregovaračkog kruga. Radničku stranu, čini se, još zastupaju samo Krešimir Sever u ime NHS-a i Damir Jakuš u ime, doduše nereprezentativnog, URSH-a.

   Ostali sindikalni čelnici malo su se pogubili. Pa valjda ni ne shvaćaju da će nakon malih poslodavaca, na red će doći srednji, a onda i radnici zaposleni kod velikih poslodavaca. Ne shvaćaju da potpisuju smrtnu presudu radnicima, ali i samima sebi. To je valjda ta politika u kojoj se prava radnika ne brane samo kod kuće nego i u Bruxellesu, a koja zapravo znači da se radnička prava ne brane. I da se traži alibi.

   Jedan od prozirnih alibija je i priča o tome da se rješenja državama nameću iz Bruxellesa. Što Hrvatska nije članica Europske unije? Zar njen premijer i ministri ne sudjeluju u radu tijela Europske komisije i odlukama koje se donose i zar Hrvatska nema zastupnike u Europskom parlamentu? Da, Hrvatska sudjeluje u kreiranju odluka Bruxellesa. Može li se izboriti za svoje stajalište ili ne, ne ovisi o njenoj veličini, već želji i snazi da se za nešto izbori.

   Sjedište EU-a, međutim, godinama je alibi političarima i vladama da provode nepopularne mjere, jer ih je lakše odraditi kada tvrdiš da ti je netko to naredio, nego priznati da to sam želiš i obrazložiti zbog čega. A nakon političara, alibi u Bruxellesu počinju tražiti i sindikalci.

   Radnička prava se brane tamo gdje se krše, to bi valjda svaki sindikalac trebao znati. Brane se kod malog poslodavca, srednjeg, velikog. Brane se najprije u vlastitoj kući, a onda i šire. Jer, lako je iz daljine biti oštar borac za radnička prava, valja tu oštrinu pokazati za pregovaračkim stolom u vlastitoj firmi, u vlastitoj zemlji u pregovorima s vladom i poslodavcima. Ali ne tako da se 91 tisuća radnika prepušta na milost poslodavaca.