Prije točno 25 godina Vrhovni sud SR Hrvatske zabranio je distribuciju 268. broja riječkog omladinskog lista Val, tematski posvećenog krizi na Kosovu. Kolega Srđan Vrančić posjetio je južnu jugoslavensku pokrajinu i napisao ono što je vidio; da policija tuče i hapsi. Objavio je i razgovor s Hasanom Hotijem, odvjetnikom Azema Vllasija. Zbog toga je državni tužilac zatražio zabranu lista. Riječki sud je prije četvrt stoljeća osvjetlao obraz pravosuđu poručivši tužitelju da je novinar iznosio činjenice koje nisu razlog za zabranu lista, no Vrhovni sud SR Hrvatske dao je za pravo tužitelju pa je u konačnici čitava naklada lista povučena s kiosaka.

   Zašto je danas važan ovaj mali jubilej jednopartijske pravosudne represije? Zato, jer su svi jubileji prigode kada možemo pogledati unatrag, procijeniti gdje smo danas, te ono što je važno; predvidjeti gdje idemo. Četvrt stoljeća nakon što je riječki državni tužilac inspiriran bajkom o srpskom Kosovu zatražio i ishodovao zabranu novine koja je izvještavala o političkoj i policijskoj represiji nad Kosovarima, udruga građana »U ime obitelji« zatražila je sankcije protiv novinara i urednika HTV-a Stipe Alfiera koji je u Dnevniku objavio vijest o sklapanju homoseksualnih brakova u Velikoj Britaniji. Udruga se u svom zahtjevu za kažnjavanjem zgranuto upitala »Zar je na uredniku informativne emisije proglašavati što je napredno, a što nazadno u društvu?« Potpuno u duhu komunističkog tužitelja iz 1989. godine Udruga ističe »da prilog objavljen u emisiji i njemu slični ne pridonose objektivnom informiranju gledatelja«, a vrhunac uvrede pronalaze u Alfierovoj konstataciji da je britansko društvo naprednije od hrvatskog.

   Alfier je dakle trebao, prije svega ne objaviti vijest iz Engleske, a ako ju je već objavio nije ju smio komentirati, a ako ju je i komentirao nikako nije smio ustvrditi da je Engleska u nečemu ispred Hrvatske, kad je eto svakome jasno da nije. Ispravan postupak novinara HTV-a bio bi otprilike ovakav: »Poštovani gledatelji, niti znam što je dobro niti me to zanima niti imam svoj stav, ali čisto da vam ispunim vrijeme objavljujemo vijest o homoseksualnim brakovima u Engleskoj.« Televizijske emisije po mjeri udruge »U ime obitelji« nalikovale bi sjevernokorejskom prijenosu utakmice njihove nogometne reprezentacije, kad je nakon dobivenog trećeg gola komentator zamuknuo u strahu da ne kaže nešto što će se kasnije protumačiti kao izdaja.

   Da postoji nešto mračno i opasno u volji ljudi koji traže kažnjavanje nepoćudnih novinara vidjelo se i koji dan kasnije kad je opet ista udruga zatražila policijsku zabranu »Željka M. Paryja«, zaključivši na temelju propagadne rugalice da je »okupljanje usmjereno radi širenja mržnje i nesnošljivosti«, dok bi pretpostavljamo policijska zabrana bila izraz univerzalne Božje ljubavi koja sipi sa nebesa.

   Društvo u kojemu se traži kazna za slobodnu ljudsku misao, a ironija se proglašava zločinom mržnje, treba se zapitati o smjeru kojim se kreće. Tim više što rezolutni zahtjevi za represijom ne dolaze od grupe marginalnih čudaka (iako se nekima tako doimlju), već od ljudi koji su u trenutku »Trijumfa volje« uspjeli modificirati i Ustav Republike zatekavši oponente potpuno nespremnima i inferiornima. Oni koji su unutar Republike zaduženi za zaštitu Ustava i koji ne prepoznaju totalitarni značaj napada na slobodu govora i okupljanja kojeg rezolutno zagovara udruga »U ime obitelji«, mogli bi se neugodno iznenaditi kada shvate da konci za koje su mislili da ih čvrsto drže, ne predstavljaju ništa do pokidanih niti posve rasparanog sustava vrijednosti. Kad se digne kuka i motika, vješala se uvijek nekako nađu u blizini. Ne bi bili prvi kojima se takvo što dogodilo.

Stoga, dokle god postoji mogućnost biranja između slobode i zabrane, šale i kazne, isplati se postojati na ovom svijetu. A kad »u narodu nestane svih podjela i ljudi koji nas dijele«, znat ćemo da u Hrvatskoj više nema slobodnih ljudskih duša, da smo već mrtvi, i da je taj udisaj na kojeg smo ponosni samo privid života dostojnog čovjeka.