Kakva je to, svega mu, firma!? Em, ne znaju izabrati dopisnika, em nemaju ravnatelja programa, em s javnosti ne komuniciraju, em kažnjavaju svakog tko se usudi misliti svojom glavom, em ne dozvoljavaju da se čelnika išta pita maltene kao da je engleska kraljica
Bilo je to u doba kada je televizor u boji imao malo tko. U doba kad su očevi imali posla u tvornicama, majke radile dvokratno, a dječurlija s ključem oko vrata sama sebe čuvala. Bilo je to doba kad je jedan trogodišnjak više od ikakve igre volio buljiti u program Televizije Zagreb. Mati je slutila da nije to baš dobro, ma kako je program bio dug tek par sati, tolerirala je njegovu žarku želju da odgleda onu papigu što se k’o živa vrtjela u kavezu za špici emisije o filmu Oktavijana Miletića. Klinac je jednostavno volio gledati televiziju.
Voli i danas, makar je sve drugačije, počevši od toga da više nitko nema crno-bijeli televizor, pa do toga da je kanala koliko vam drago. Voli, pa je spreman tolerirati sve i svašta, čak i vjerovati, ako treba, u priču da zlo javnom servisu žele samo jalni diletanti. Voli sve do slijepog vjerovanja da će mu program uvijek dati bar malo zadovoljštine za sve drugo loše što se događa, pa bilo zbog politike, zbog nezdravih ambicija, zbog ega, zbog nesposobnih ravnatelja. A onda je pročitao pismo Damira Matkovića, doajena kojeg pamti s malih ekrana već jedno 30 godina, baš kao i izjavu Silvije Luka koju pamti i duže.
Hrvatska radiotelevizija jedna je, ako ne i jedina, televizija na svijetu koja funkcionira i bez ravnatelja programa. Tu svaki natječaj propadne, jer sve manje svijeta ima želje uletjeti u osinje gnijezdo. Ako tko i pokuša, nije po guštu glavnog ravnatelja HRT-a koji nema snage sam imenovati nekog, već pod plaštom javnog natječaja skida sa sebe svaku odgovornost za eventualni kadrovski promašaj. Silvija Luks se odlučila okušati. Pa je Tportalu ispričala kako se provela.
Rođendan na Kubi
– Naravno da sam znala da me neće izabrati i onda kad sam se javila na javni natječaj, pa dakako i prije i poslije kandidacijskog razgovora na Prisavlju koji je bio više nego zabavan. Pitanja su mi postavljali ljudi koji o javnoj i općenito radioteleviziji znaju mnogo manje od mene, ali su morali ispuniti zakonsku proceduru, pa im je bilo malo nelagodno. Pitanja su naravno bila bez veze, a nije ih baš ni bilo mnogo. Najviše me ispitivala jedna simpatična novozaposlena gospođa, koja nije baš najbolje znala što da me pita, pa me pitala ono što bi me pitao svaki televizijski gledatelj. Ja sam se ludo zabavljala i pokazala im slike s proslave mog rođendana na Kubi koju mi je poklonio sin, regionalni direktor jedne europske tvrtke. Mislim da im se najviše svidjela slika kad plešem salsu i ljubim se s idealnim muškim bićem, osmogodišnjim delfinom Ulixesom. Pa to je, u mojim godinama, kad ništa više nikome ne trebam dokazivati, bolje nego biti komesar, bilo čiji, zar ne? – prepričava Luks. Pri tom dodaje, ono što laik samo nagađa iz svog dnevnog boravka.
– Svi smo sve znali! Ali Goranu Radmanu nije bilo lako, kao i nikome tko svjesno zaroni u prljavu vodu, a pokušava iz nje izaći čist. Zato je i poništen natječaj. I najvjerojatnije će i dalje biti tako dok ne bude donesen novi zakon o HRT-u. I tako u krug – kazala je Luks.
Duhovito pismo
Damir Matković je napisao pismo, pa ga poslao na pet adresa najodgovornijih ljudi HRT-a. Pismo stilski dotjerano, duhovito pače. Njega je prije mjesec dana glavni ravnatelj HRT-a imenovao dopisnikom iz Bruxellesa. Činio mu se tada bolji od Željka Korpara koji je tamo stolovao 13 godina. Ali, čim je jednog izabrao glavni ravnatelj je krenuo grozničavo tražiti načina da omogući i Korparu još malo boravka u Bruxellesu. I sjetio se rješenja – neka bude snimatelj Matkoviću! Pa sad Matković piše kući da mu objasni zašto ga proglašavaju nesposobnim.
– Dakle, molim da mi se suvislo i argumentirano objasni zašto meni u Bruxellesu odjednom treba pomoćnik? I to baš u liku Željka Korpara? Naime, obrazloženja koja sam dosad dobio su jedno bedastije od drugog. Ukratko, uvreda mom zdravom razumu. Ili možda i mene smatrate bedakom, a bedaku je, jel’te, ionako uzalud nešto objašnjavati? Rečeno mi je da Ž.K. silno duševno pati što nije dobio i četvrti uzastopni dopisnički mandat jer je, naime, bio čvrsto naumio ostati u Bruxellesu na sisi HRT-a do mirovine. A do te nesretne mirovine treba mu još 10 godina, ili samo još pišljiva 2 i pol mandata. I onda mu se pojavi nekakav Matković – piše Matković.
Pa još dodaje, recimo ovo: »Molim da mi se objasni kako to da HRT ima 183.600 HRK za godišnju neto plaću “pomoćniku” Ž.K., a nema 102.000 HRK da kupi komplet opreme za mene, ili 120.000 HRK da se takav komplet opreme za mene iznajmi? Kakva je to poslovna logika da se nešto što se može dobiti za 100, plaća 180? Racionalna sigurno nije.«
Negledljiv program
Silvija Luks pak kazuje i to kako u nas dobar i čist životopis bez političke podrške ništa ne vrijedi.
– U svakom javnom natječaju raspisanom u dragoj nam domovini uvijek je presudna politička podrška vladajuće garniture ili u najmanju ruku politička trgovina vladajućih i oporbe. Zakoni su neprovedivi i sve više postaju kvazi-demokratska floskula, a arbitrarnost i klijentelizam masovna pojava – kazala je Tportalu.
Pri tom je dodala recimo ono kako će se novi Zakon o HRT-u dogoditi čim dođe do smjene političke vlasti i da će se klijentelistički bal vampira oko HRT-a nastaviti sve dok se ne izvade kosturi iz ormara i ne raščisti gdje, kako, kome i zašto već godinama nestaje milijarda i četiristotine milijuna kuna koje osiromašeni građani godišnje moraju uplaćivati u blagajnu HRT-a, pa i onda kad je program negledljiv. Elem, čita to sve onaj koji odavna voli televiziju i ne vjeruje u što je sto godina njegove ljubavi otišlo. Čita i misli se kako to što je netko volio štafetu naokolo nosati, ne znači i da je volio gledati serijal Oktavijana Miletića. Čita pa se pita – kakva je to, svega mu, firma!? Em, ne znaju izabrati dopisnika, em nemaju ravnatelja programa, em s javnosti ne komuniciraju, em kažnjavaju svakog tko se usudi misliti svojom glavom, em ne dozvoljavaju da se čelnika išta pita maltene kao da je engleska kraljica koja isto mrzi pitanja. A onda sam sebi odgovora – to je firma u kojoj čelni ljude vole Ulixa, ili barem njegovu fotku, dok maštaju kako će na krilima delfina otperjati što dalje, može i u diplomaciju.
