Pravosuđe – to je rak rana Hrvatske. Bez sređivanja stanja u pravosuđu Hrvatska nikad neće biti normalna država. Ove tvrdnje, dakako, otkrivanje su tople vode, ali na ovom mjestu pozabavit ćemo se s dva slučaja koji ukazuju da pojedini suci rade na štetu javne riječi i prava građana na informacije od javnog interesa.

Slučaj prvi govori o suđenju novinarki koja je pisala o jednoj privatnoj poliklinici. Ona je postavila pitanje zašto je ta privatna ustanova dobila gotovo pola milijarde kuna javnog novca, dok u isto vrijeme Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nema novca za javne bolnice.

Poliklinika je novinarku tužila zbog sramoćenja, po članku 148. Kaznenog zakona. U stavku drugom tog članka KZ-a kaže se da će novčanom kaznom od 360 dnevnica biti kažnjen onaj tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže za nekoga iznese ili pronese činjeničnu tvrdnju koja može štetiti njegovoj časti i ugledu.

 Takva odredba, prema kojoj je tužba za sramoćenje moguća, ne postoji niti u jednoj zemlji Europske unije. Poznaje je samo švicarsko zakonodavstvo. Novinarka je, dakle, tužena i osuđena da plati par desetaka tisuća kuna, a da sud nije niti utvrđivao da li je pisala istinu ili ne.

Kako je to moguće? Moguće je jer u stavku četvrtom istog članka zakona kaže se da se istinitost napisa ne mora dokazivati, ako informacije u njemu iznesene nisu u javnom interesu. 

 A tko utvrđuje jesu li informacije u javnom interesu? E to utvrđuje sudac. Ako sudac utvrdi da javnog interesa nema, onda nije bitno jeste li napisali istinu ili niste. U predmetnom slučaju sudac je utvrdio da javnog interesa nije bilo.

Podvucimo još jednom, privatna poliklinika o kojoj je riječ dobila je gotovo pola milijarde kuna javnog novca. Potom se našla na Linićevoj listi poreznih dužnika. Nisu plaćali porez. Uz sve to, poliklinika je zahvaljujući javnom novcu kupila četiri moderna dijagnostička uređaja kakve nije imala niti jedna javna bolnica.

 Jedan takav uređaj javna bolnica dobila je tek nakon serije novinskih tekstova o predmetnoj temi. Kako u novinskom napisu koji opisuje sve navedeno nema javnog interesa – to bi vam mogao objasniti samo sudac koji je osudio novinarku. Pola milijarde javnog novca za njega, eto, nije javni interes.

Da slučaj bude skandalozniji, u obrazloženju presude sudac je napisao: »Iznos novčane kazne odgovara po mišljenju suda ne samo okolnostima pod kojima je djelo počinjeno, nego i samoj osobi okrivljene.«

Iznos novčane kazne, dakle, odgovara osobi osuđene novinarke, koja je, inače, do sad bila neosuđivana. Ovdje je, dozvolite primijetiti, u pitanju još jedna pravosudna svinjarija. 

 Nije to jedini skandalozni navod iz obrazloženja presude. Nekoliko redaka dalje sudac kao otegotnu okolnost novinarki uzima to što je napisala više tekstova na predmetnu temu, odnosno da je o predmetnoj poliklinici pisala kroz duže vrijeme.

U novinarstvu se, inače, to uzima kao vrlina novinara, da temu kroz određeno vremensko razdoblje započne, obrađuje i završi. Ponegdje se to zove i istraživačko novinarstvo. Sudac je, međutim, u pitanja novinarstva upućeniji.

 U jednom dijelu obrazloženja on priznaje da nema pojma o kakvom javnom interesu bi se u premetnom slučaju radilo. Halo, pola milijarde javnog novca! Sudac kaže ovako: »…jedino razumno obrazloženje zašto okrivljena upravo redovno istražuje poslovanje i rad privatnog tužitelja očito je neki sudu nepoznati, ali svakako neopravdani razlog.«

Za takve suce, eto, ima mjesta u hrvatskom pravosuđu. Za drugi slučaj ostalo nam je malo prostora, ali vjerujemo da će ga biti sasvim dovoljno da još jednom čitatelju ukažemo na trulež pravosudnog sustava.

Radnik u jednom javnom poduzeću prijavio je policiji nezakonitosti koje je navodno počinio direktor. Istraga slučaja još uvijek traje. Radnik je o svemu obavijestio i medije. Zašto? Zato jer, to nam je svima poznato, u Hrvatskoj organi gonjenja počesto ne rade ništa prije nego o određenom slučaju ne sazna i javnost.

 Nakon prijave radnik je dobio otkaz. Kad je tužio poduzeće, sudac je presudio njemu na štetu. U obrazloženju napisao ovako: »U situaciji kad je tužitelj inkriminirajuće podatke predao policiji, nadležnom Državnom odvjetništvu i USKOK-u (čime je ispunio svoju građansku dužnost), (…), postavlja se pitanje zbog čega je postojala potreba tužitelja da o navedenom izvještava i javnost putem tiska. (…)

Nije bilo potrebe pored činjenice prijavljivanja nadležnim tijelima biti izvor za distribuiranje informacija putem sredstava širokog i trenutnog učinka.« I tako, čovjek je ostao bez posla jer je javnosti otkrio sumnje u postupke svog direktora. Pa ti sad vjeruj da ćeš od hrvatskog pravosuđa dobiti pravdu.