Endrigo blues – taj naslov valja zapamtiti. Tužbalica je to časnoga istarskog književnika Milana Rakovca, posvećena pulskome Talijanu, znamenitom kantautoru Sergiu Endrigu, koju je televizijsko gledateljstvo moglo vidjeti u utorak navečer, u sjajnome dokumentarcu Puljanke Ines Pletikos »Endrigo 1947«, snimljenom u sjećanje na pjevača koji je 1947, kao četrnaestogodišnjak, zajedno s većinom pulskih Talijana, zauvijek morao napustiti svoju rodnu Pulu. 

 U izvedbi Rakovca i magične Istranke Tamare Obrovac, Endrigo blues vrhunac je toga nepretencioznog ali serioznog, samopreispitujućeg filma, koji, oplemenjen lijekom glazbe, ne bježi ni od najtežih povijesnih trauma Istre, i danas opterećene ratnim ožiljcima prošlosti. O tim je ožiljcima – stotinama tisuća sudbina iščupanih i razbacanih na tome malom prostoru u samo jednoj ljudskoj generaciji – Rakovac u filmu govorio vrlo dojmljivo. Arsen Dedić – koji je Endriga vratio ovdašnjoj kulturi, samoj toj kulturi usprkos – o prijatelju je govorio iz onoga koenovskog usamljeničkog »dvorca pjesme«: „Mi ne spadamo, neka mi Bog oprosti, među rulju“. A Mauricio Ferlin i Edi Cukerić, pulski glazbenici koji su osmislili dvostruki CD »Hommage a Sergio Endrigo – 1947«, objavljen u Puli u prosincu 2012., dojmljivo su opisali šok generacije šezdesetih kada je postala svjesnom višedesetljetne vremenske crne rupe, u kojoj se ni znati nije smjelo da je Endrigo – zapravo Puljanin. Riječju, cijelo to istarsko sjećanje na otjerane sugrađane – album, pa pulski koncert, i sad dokumentarac »Endrigo – 1947« – nesvakidašnje je, za ovdašnje prilike hrabro i netipično putovanje u hrvatsko-talijansku, traumatičnu istarsku prošlost, lišeno kiča i samosažaljenja, oslobođeno laži i mržnje: pokušaj, u jednu riječ, da se od zle prošlosti napokon stvori budućnost dobre volje. 

 Ostatak zemlje, međutim, takve pokušaje ne njeguje. Vukovar, grad koji je od 1998. pronalazio snagu da ne podlegne strašnim ranama i stisku ideologije, posljednjih mjeseci kao da posustaje pred nacionalističkim duhom isključivosti: najglasniji postaju oni koji bi da zabrane pismo trećine stanovnika. 

  Ima, ipak, i drukčijih ljudi. Udruga pravnika Vukovar 1991., udruženje branitelja predvođeno Zoranom Šangutom, veteranom koji je preživio srpske logore, u utorak je predsjedniku Republike predložilo da odlikuje zastavnika JNA Jovana Sredojevića, kojega su 1992. ubili njegovi jer je 1991. pomagao braniteljima Dubrovnika i u Konavlima spašavao hrvatske civile. Prije pet godina, na inicijativu istih tih vukovarskih veterana, tadašnji predsjednik Mesić odlikovao je Aleksandra Jeftića, vukovarskog Srbina koji je u logorima u Srbiji spašavao zarobljene Hrvate. 

  To ovoj zemlji treba: Endrigo blues, Sredojević blues, Jeftić blues. Treba nam – blues Drugog. Suosjećanje, sjećanje, oprost, povratak i pouka. Svijest da hrvatstvo ne rješava ništa, i ne znači ništa; da ljudskost čini čovjeka, ne nacija. Treba nam dobrohotnost da svak dobije odgovor na onaj vapaj iz Endrigove prognaničke balade »1947“: Želim biti kao drvo/ koje zna/ gdje je rođeno/ i gdje će umrijeti«.