Hrvatska elektroprivreda objavila je jučer natječaj za financijske donacije. Ne piše koliko su ukupno novca naumili darovati i koliko će vrijednih natjecatelja ove godine potpomoći sa po 50.000 kuna, ali upućuju sve zainteresirane da se pronađu u pet kategorija. To su »mladi«, »umjetnost i kulturna baština«, »okoliš«, »znanost i društvo« te »humanitarno djelovanje«, a pred žiri se pozivaju »udruge, klubovi i ustanove, pojedinci, trgovačka društva, gradovi, općine, županije i tijela državne uprave«. 

  Za HEP-ovu donaciju može se, na primjer, prijaviti neki odgojno obrazovni program, sportska aktivnost za mlade, mogu se kandidirati nadareni umjetnici, promotori hrvatske kulture, autori nekog karitativnog projekta za stare, bolesne i siromašne, znanstvenici, aktivisti civilnog društva i još mnogi, mnogi drugi. 

  Na prvu loptu, fino. 

  Uspješne tvrtke, banke i korporacije u cijelom svijetu redovito rade ovakve stvari. 

  Potporama za neki društveno poželjan oblik djelovanja, vlasnici moćnog privatnog biznisa pokazuju javnosti svoju brigu i suodgovorost za dobrobit zajednice, a ne škodi što uz to ide i malo zgodne reklame. 

  Što, međutim, u jednoj takvoj priči radi državni HEP, pitanje je na koje ne vjerujem da postoji suvisao i pristojan odgovor. 

 To kažem zato što se donirati može samo vlastiti novac, a javna tvrtka poput HEP-a – svoga novca nema. Može se, s punim pravom, igrati dobrotvora netko tko poklanja svoje, ali HEP ne spada među takve budući da ništa čime raspolaže nije njegovo. 

  Tomislav Šerić, koga je za direktora Elektroprivrede lani doveo HNS-ov ministar Ivan Vrdoljak, imao je priliku donirati novac ranije, kao vlasnik osječke picerije. Ali sada bi se, u ovoj novoj ulozi, takve galantnosti morao jako kloniti. 

  Jer HEP je kompanija u vlasništvu države, a sva imovina takvih poduzeća, uključujući i njihovu zaradu, pripada građanima kao javno dobro. Osim toga, neke od državnih kompanija, uključujući i HEP, stvorile su svoje pozicije na monopolu. Neke smo sto puta sanirali. Neke su vječno u neobjašnjivim dugovima koji se pokrivaju iz poreza građana. 

  Uprave u takvim tvrtkama nemaju, dakle, nikakvo moralno ni faktično pravo ništa ni poklanjati, ni dijeliti. Ni 10 metara kabla, ni stari ormar iz kancelarije. 

  Istina, u anale naših javnih poduzeća ušle su razne do sada otkrivene i poznate svinjarije, počevši od raznoraznih oblika političke korupcije, do financiranja nogometnih klubova, rođaka i kriminalaca svih fela. No svemu tome jednom valjda mora doći kraj. 

Doniranje novca u javnim poduzećima apsolutno je nepristojno. I tu je sasvim nebitno je li riječ o 50 tisuća ili pet milijuna kuna, jer pitanje je prinicipijelno. 

  Zato čekamo kad će Vlada zabraniti svim državnim i javnim poslovnim subjektima da bilo kome – ikada – daju i lipu bilo kakvih donacija. 

  Možda onda kada odluči da će uprave birati na javnim natječajima, a ne u picerijama.