Ženska fronta za radna i socijalna prava od ministra rada i mirovinskog sustava zahtijeva da ih uključi, kako pišu, u monitoring radne skupine za izmjenu Zakona o radu. Ta nevladina organizacija promatrala bi tijek pregovora kako bi vidjela na koji će se način raspraviti specifični problemi ženskog radništva i na kakvim će se analizama donositi zaključci o njima. Među ostalim, nužnim smatraju uključivanje rodno osviještenih odredbi u ZOR jer primjećuju »očiti nedostatak senzibiliteta za iste u dosadašnjem tijeku rasprave«. 

   Zakon o radu nije zakon koji na ovaj ili onaj način promovira određenu skupinu radnika na tržištu rada. On treba stvoriti jednak prostor i osigurati jednaku zaštitu svim radnicima na tržištu rada što znači da ne bi smio diskriminirati niti jednu skupinu radnika. 

  Ako bi resorno ministarstvo rada udovoljilo želji Ženske fronte bio bi to opasan presedan. Svaka čast toj nevladinoj organizaciji na onom što radi i promovira, ali njoj mjesto nije ni na tripartitnim, ni na bipartitnim sastancima o radnom zakonodavstvu. Dakle, nije im sjediti s poslodavcima i sindikatima u razgovorima o ZOR-u, a niti na sastancima ta dva socijalna partnera s predstavnicima predlagača zakonskih izmjena. U rad bi ih eventualno mogle uključiti sindikalne centrale na svojim pripremnim sastancima, ako takvo što sindikalnim središnjicama odgovara. No, i to je upitno s obzirom da je riječ o svojevrsnoj koordinaciji nevladinih udruga u koju su uključene i ženske sekcije sindikalnih središnjica i nekih sindikata. Pa bi se dalo zaključiti i da članice sindikata organizirane kroz posebne ženske sindikalne skupine ne vjeruju vlastitim sindikalnim pregovaračima. 

   Hrvatska udruga poslodavaca, kao reprezentativna udruga više razine, ovlaštena je sudjelovati u tripartitnom dijalogu na nacionalnoj razini. Ta udruga zastupa interese različitih poslodavaca. Četiri reprezentativne sindikalne centrale, također su ovlaštene sudjelovati u tripartitnom dijalogu. I zatupaju sve radnike bez obzira na njihov spol, boju kože, obrazovanje, zdravstveno stanje. Na tim pregovorima ne zastupaju svoje specifično članstvo, već sve radnike bez obzira jesu li članovi sindikata ili ne. Zastupaju žene i muškarce. 

   Uključivanje Ženske fronte u pregovore o Zakonu o radu otvorilo bi prostor i drugim organizacijama civilnog sektora, ali i šire, da traže svoju pregovaračku poziciju. Zakon o radu je krovni zakon na tržištu rada, pa bi svoje mjesto za pregovaračkim stolom ili promatračkoj stolici mogli tražiti i, primjerice, predstavnici udruga invalida. Ili, recimo, agencija za privremeno zapošljavanje. Vjerojatno nema udruge civilnog društva koja ne bi našla specifičan interes zbog kojeg treba sudjelovati u pregovorima o ZOR-u. Na drugoj strani, mogle bi takvo što zatražiti i institucije poput pravobranitelja kako bi svaki iz svog kuta osigurao zaštitu građana. 

  Kako bi samo ti pregovori izgledali? Kao široka javna rasprava. Široka javna rasprava, međutim, nije socijalni dijalog. Zna se tko u tom dijalogu sudjeluje, a to nisu nevladine udruge već udruge sindikata i poslodavaca koje se osnivaju temeljem ZOR-a i kojima je utvrđena reprezentativnost. Srećom, Ženska fronta nije zatražila mjesto za pregovaračkim stolom jer su valjda shvatili da za to zakonskog uporišta nema. No ne bi trebali biti ni promatrači, jer onog trenutka kada se na mala vrata dopusti ulazak civilnog sektora u socijalni dijalog, on će početi nestajati.