Ne, nisam još pogledao House of Cards. Ni Walking Dead, ni True Detective. O Breaking Bad neću ni govorit. I Girls mi izmiču, iako ih svi hvale. Za Game of Thrones ne znam jesu li igra ili serija. Ili su i jedno i drugo? Potpuno sam izgubljen. Eto, izgovorio sam.

Je li mi lakše? Ne. Osjećam grižnju savjesti, jer mi se čini da je više doslovno nemoguće i započeti razgovor, u bilo kojem društvu, bez sasznanja o tome kako je Woody Harrelson odigrao ovo, a Kevin Spacey ono. Možeš probat s: »Pa kako vam se čini nova knjiga nobelovke Alice Munro, je li vam preosobna ili je zakopala najjači pseudoautobiografski tekst u posljednjih X godina?« »Kako si pročitao Munro? Mislim da se kaže Manro. Ma jesi skužio Žutog kralja?«

TV serije potpuno su otele slobodno vrijeme svijeta. I ne moraju to biti visokointelektualna društva, koja, nota bene, uživaju u činjenici da im se televizija počela obraćati bez da im vrijeđa inteligenciju, ne, mogu to biti i društva koja su o knjizi zadnji put razgovarala kad je Gola istina bila na kioscima. Televizija proživljava novo zlatno doba.

Naravno, dio američkih kabelskih programa otišao je potpuno na kvasinu i obraća se jednostaničnim organizmima s hamburgerom u ruci, ali u posljednje vrijeme čini se kao da se krema Hollywooda, ona koja želi raditi a ne tavoriti na staroj filmskoj slavi, našla u serijama. Scenaristi smišljaju bravurozne stvari. Gledao sam Wire, da. Glumci se tuku za glavne role, a redatelji se prihvaćaju svih fotelja, od redateljskih do producentskih. Evo, David Fincer je producirao House od Cards, a sad će raditi novi projekt za HBO, seriju Utopia. Još jednu koju vjerojatno neću stići pogledati, jer ću još biti na drugoj sezoni Breaking Bada.

Moram priznati da ništa od tog trenda ne razumijem. Doktorati su napisani o tome kako imamo sve manje vremena, kako živimo brzo itd., ali onda sjedamo pred televiziju i utapamo sate i tjedne u jednoj te istoj priči.

Lastane, pomoć!