Presuda! Krivi su! Kriv je i čovjek i stranka! Presuđeno je vlasti i korupciji! Ljudi koje smo izabrali, krali su! Je li ovo korupciji kraj!? Ovo je kraj jednog vremena! Nema više da kom’ opet padne na pamet okupiti direktore javnih tvrtki, da mu šutke sjede za stolom skutreni i slušaju kako im je marčapijati. Nema više nismo znali! Ima, paf, devet godina, pa paf tri, pa dvije. Ima pustih milijuna za vratiti. Ima i stranka koja bi lako mogla natrag u baraku, ma ako je u starih Thompsonovaca imalo rokerskoga, vratit će se iz garaže još jači. Ima, doduše, i mačeka sa devet života što su požurili osunčat’ se na zagrebačkoj špici, ima uvjetno kad se sve čini bezuvjetno jasno. No to je, valjda, neka druga priča.

Nježne ljetne večeri

A samo koju godinu ranije sve je bilo drugačije. Samo koju godinu ranije, sjedili su jednako kao i sada, u istoj toj kafani. On je i onda vrtio mobitel u ruci, ali virtuozno, veselo. Ona je isto gledala u daljinu, ali u tom pogledu nije bilo ničeg do zdravog optimizma. Voljela je to što je u daljini vidjela. Voljela je sliku njih dvoje kako konačno uživaju u plodovima svoga rada, svoje strasti, svoje ljubavi. Voljela je taj virtualni šum mora, taj miris bora, te ptičice što cvrkuću, i njega kako hoda naokolo brinući se ima li lozine dovoljno. Jer nema dobrih gradela bez lozine. Ili ipak ima!?

– Samo da sve završi – procijedila je.

On je sućutno kimnuo glavom.

Ljubav nas veže

I eto, može i tako, a može, i bit će, još kojekako. Počelo je s romansiranim novinskim izvještajima i sladunjavim temama u tjednicima, a završit će, garant će završit, filmskim spektaklom kojeg će režirati, recimo, Jakov Sedlar, ako ne i sapunicom recimo Jelene Veljače. Sladunjavo seciranje drske pljačke zvane Fimi Media, to je ono što nam treba. Trebaju nam odgovori na pitanja srca; tko je s kim ljubovao, tko s kim nije ljubovao, tko se koga spominje dok naokolo nosa milijun ili dva, tko koga u sudnici pozdravlja i zašto!? Milijun pitanja na koje nema odgovora. Dobro, doduše, nema ni odgovora na upit hoće li nam od ovoga svega sad biti bolje, pače premijer otamo dolje poručuje da i neće, ali to je manje važno. Važno je samo podsjetiti se kako ljubav pokreće svijet i kad se čini da je u igri obična marčapija. U zemlji kakvu su pajtonovci morali izmisliti, ljubav nas veže i spaja.

Nama, eto, treba limunada i od drske pljačke. Bit će da nam je lakše kusati svakodnevni recesijski meni sad kad znamo da glavni junaci u kući ni valjani usisavač nisu imali, već samo kućno kino Bang&Olufsen. Nama treba trash, fotomontaža na kojoj su korice knjige »50 nijansi sive ekonomije«. Tako je nama lakše, kad nas uvjere da su lovu mažnjavali ljudi od krvi i mesa. Strast i mast! Novi nastavci samo što nisu.

A u isto to vrijeme, dok ljubav pobjeđuje sve, eto podatka kako guverner HNB-a Boris Vujčić diže, i spušta, i diže plaću, taman da mu bude 34.158 kuna neto. Eto i HDZ-ovih EU parlamentarca u sastavu Zdravka Bušić, Ivana Maletić, Dubravka Šuica, Andrej Plenković, Davor Ivo Stier i Ruža Tomašić, kako glasaju protiv izvještaja o jednakopravnosti žena i muškaraca. Eto i premijera koji i dalje uživa u pažnji što mu je pružaju australijski predsjednici kućnih savjeta i neznani umjetnici svehrvatskog podrijetla. Eto ministra obrta kako se čudi novom autiću u garaži ministarstva i eto istine kako gladna djeca kradu užinu u školama. A evo i životinja u splitskom nazovi zoološkom vrtu koje o svemu pojma nemaju, pa u muci lagano umiru. Opjevat ćemo mi i to kad za to dođe vrijeme. Dakako, u ime ljubavi, makar nas opet koštalo milijuna i milijuna. Romansa se u nas piše sama, piše je svatko prema svojim sposobnostima, netko na tragu Kate Mitchell, a netko, poput viđenih stručnjaka za radno zakonodavstvo, citirajući mudrosti iz Ježeve kućice!? Piše se i kad narod, za reć’ pravo, zaboli.