Predsjednik Vlade Zoran Milanović, koji samoga sebe voli nazivati državnikom, odlučio je nešto napraviti kao državnik pa je otišao na daleko putovanje u Australiju i na Novi Zeland. Prvi dio tog putovanja, australski, uspješno je apsolviran, a drugi dio, novozelandski, tek je započeo.

Milanović je imao i odradio ozbiljne državničke obveze, poslove i dužnosti u Australiji. Sastao se s kolegom pemijerom Tonyjem Abbottom, ali o tome nema ni riječi na internetskoj stranici australskog premijera. Milanovića je primila i predsjednica Zastupničkog doma australskog parlamenta Bronwyn Bishop.

Sudeći prema priopćenjima koja se uredno objavljuju na internetskoj stranici Vlade to je bio možda i najzanimljiviji susret kojega je Milanović imao u Australiji. Na tom se sastanku na kojem je Bishop primila Milanovića nije dogodilo apsolutno ništa vrijedno spomena jer da se tako nešto dogodilo valjda bi nas pres služba Vlade o tome obavijestila.

Zapravo, znamo da je Bishop Milanovića primila, ali ne znamo čak ni jesu li oni uopće razgovarali. S kolegom Abbottom je barem o nečemu razgovarao, o nekim bilateralnim sporazumima koji nisu potpisani, izvijestio je Abbotta o stanju u Ukrajini. Dakle, nešto su zborili. 

   Hrvatski je premijer u Australiji u silnoj ofenzivi: susreo se s predsjednikom mjesne zajednice ili tako nečeg nadomak Sydneya, bio je u muzeju, održao je dva predavanja na fakultetima, položio je jedan vijenac, dao je intervju SBS-u, posjetio je hrvatsko veleposlanstvo, susreo se i s čelnikom oporbe i čelnikom gornjeg doma parlamenta, a susretao se i s predstavnicima poslovne zajednice. 

  Sastao se, primjerice, s, kako lijepo piše u priopćenju objavljenom na stranicama Vlade, vodećim poslovnim ljudima Novog Južnog Walesa. Lijepo da je premijer države koja je u ekonomskim teškoćama spustio ljestvicu pa mu sada nije teško susretati se s poslovnim ljudima.

Lijep napredak za čovjeka koji se početkom prošle godine u Zagrebu nije htio sastati s prvim čovjekom Gazproma Aleksejem Millerom. I ovaj austalski pozitivni primjer ipak otvara neka pitanja. Mi uopće nismo obaviješteni s kim se to premijer susreo i kome je govorio o mogućnosti ulaganja u Hrvatsku.

Nije navedeno niti jedno ime, niti jedna funkcija, niti jedna tvrtka s čijim se predstavnicima Milanović sastao, pa nam ostaje ako smo dobrohotni da vjerujemo da se Milanović uopće sastao s poslovnim ljudima i da se nadamo da mu nisu podvalili desetak slučajnih prolaznika. 

   Uz silne je državničke poslove Milanović stigao posjetiti i slikara hrvatskih korijena Charlesa Bilicha. Umjetnik je najavio da će naslikati portrete hrvatskih premijera, a prvoga će naslikati baš Milanovića. I to je važna informacija, jer nikome ne bi smjelo biti svejedno kako će biti naslikan hrvatski premijer, hoće li ga slikati hiperrealist ili će ga netko naslikati tako da čovjek pomisli da je premijer pobjegao s kojeg Murtićevog platna. 

  Susreo se premijer i s prosvjednicima hrvatskih korijena koji ga ne vole i koji se ne slažu ni s njime ni s njegovom politikom i koji se s njime, vjerojatno već i zbog njegove stranačke pripadnosti, nikada neće složiti.

Nije se Milanović bunio zato što ljudi prosvjeduju, prosvjeduju mu i u Zagrebu pod prozorom. Odgovarao je i na neugodna pitanja na predavanjima i to je doživio kao hrabar čin jer, kako reče »najlakše je ostati u Zagrebu i biti na twitteru. Treba doći pred ljude pa i primiti neugodna pitanja«. Ukratko, tjedan ispunjen državničkim poslovima.