Zoran Milanović
Možda će, nekog drugog dana, pred Milanovića stvarno stati živi zid od svih 118.000 stanovnika Australije koji su na popisu 2006. godine naveli svoje hrvatske korijene, no sva je prilika da ipak neće
Dvadesetak prosvjednika presrelo je jučer premijera Milanovića i njegovu delegaciju ispred Sveučilišta Macquarie u Sydneyu. Dok je goste iz Zagreba čekao rektor, kome je premijer Republike Hrvatske donio i ugovor o financiranju hrvatskih programa, ta mala skupina junaka mahala je ispod prozora kartonima na kojima su napisali »Milanović, Titova lutka« i »Milanoviću, odlazi kući«.
Danima prije nego što je premijer i krenuo na put, hrvatske televizije višekratno su snimale stanovite australske Hrvate – među kojima obavezno i Jozu Brkića, brata Milijana Brkića Vase – kako s indignacijom poručuju Milanoviću da ne treba ni dolaziti u Australiju jer ga tamo nitko ne želi.
Iz tih istih izvora, domaći su mediji bombardirani informacijom kako hrvatski klubovi u Australiji »odbijaju ugostiti Milanovića«.
I onda se, nakon cijele te halabuke, na premijera okomila samo ta mršava grupica ljutitih Hrvata, vrlo prigodno odjevenih u majice vukovarskog stožera.
Njihovi glasnogovornici izjavili su da oni Milanoviću uskraćuju gostoprimstvo jer u Hrvatskoj vlada diktatura i jer je on »komunistički«, i »antihrvatski premijer« koji »Hrvate čak ni ne zove Hrvatima, nego se uvijek obraća hrvatskim građanima«. Naslagali su na to i priču da ih svesrdno podupiru hrvatski mediji, i udruge, i uopće, »svi naši domoljubi«.
No dobro.
Možda će, nekog drugog dana, pred Milanovića stvarno stati živi zid od svih 118.000 stanovnika Australije koji su na popisu 2006. godine naveli svoje hrvatske korijene, no sva je prilika da ipak neće.
Australski Hrvati, kao ni Hrvati bilo gdje drugdje, nisu homogena skupina ni svjetonazorski, ni socijalno, ni politički, pa čak ni vjerski. U Victoriji, gdje ih je najviše, djeluje čak i »Hrvatski islamski centar« za Hrvate koji – vjeruju u Alaha.
A čak i tu živopisnu podskupinu australskih našijenaca, koji su se opasno zaglavili u prošlosti, čine razne neobične frakcije koje se, naravno, međusobno ne podnose. U njoj, dakle, ne obitavaju samo ljuti nostalgičari ustaškog predznaka, koji često ne znaju ni hrvatski, nego i oni Hrvati koji žale za SFRJ pa se i dandanas sentimentalno nazivaju »Jugoslavenima«, te »Dalmatinci« koji se napadno žele distancirati i od jednih, i od drugih.
Bilo kako bilo, hrvatsku dijasporu u toj golemoj zemlji useljenika, uglavnom ipak čine normalni, radišni ljudi, koji su zadovoljni što je Hrvatska izborila samostalnost, ali kojima je pritom odbojan svaki ekstremizam. Ta mirna većina zna da se je u Hrvatskoj održano već dosta demokratskih izbora. Pristojnost im govori da Zoran Milanović, koji je izabran na takvim izborima, zaslužuje uvažavanje sviju te da je ludost nazivati komunjarom i Titovim pijunom političara koji niti je Titov učenik, niti je ikad bio ni običan član SK.
I zato, kad je već navalio ići na taj put, Milanović je napravio najpametniju moguću stvar ne planirajući nikakve obilaske hrvatskih klubova.
Tako je spriječio da ga se uvlači u sve te otrovne priče starih mržnji o Titu i Paveliću, o komunizmu, fašizmu i ustašama, priče kojima je i dandanas pogotovo opsjednut jedan dio starijih pripadnika hrvatske dijaspore. S Hrvatima će se, dakako, sastati više puta, ali on će svojim uzvanicima biti domaćin. Šteta da može biti samo tako. Ali doista ne bi imalo nikakvog smisla ići među tako velike domoljube koji se čak nisu kadri ni toliko kontrolirati da uljudno dočekaju prvog premijera iz stare domovine.