Broj nezaposlenih u lokalnoj podružnici HZZ-a u Rijeci varira trenutno na nešto preko 22.000. Podaci govore da je taj broj prije godinu i pol, 2012. godine, bio oko 19.500. Dakle, u manje od dvije godine oko tri tisuće ljudi ostalo je bez radnog mjesta u užoj regiji. Iako je u PGŽ-u stopa nezaposlenosti niža nego u Hrvatskoj i iznosi oko 16 posto (u Hrvatskoj 20 posto), ovi podaci ipak su tragični.

A još je tragičnije bilo vidjeti koliko je mladih i manje mladih ljudi ovoga tjedna u Rijeci posjetilo Sajam poslova – odličnu manifestaciju na kojoj poslodavci predstavljaju svoje mogućnosti. Doista, nikakva Hartera ni Republika nisu u stanju okupiti toliko mladih ljudi na jednom mjestu, i ta slika govori više od tisuću riječi – ljudi bjesomučno traže budućnost, u gradu koji je izgubio proizvodnju, a uslužni sektor otvoren je samo najviše obrazovanima i najboljima, ili barem onima koji imaju najbolju vezu. Ili su u pravoj stranci.

Općenito, hrvatski obrazovni sustav nije uopće usklađen s potrebama modernog tržišta i većina ljudi koji koji traže posao i dalje ima srednjoškolsku razinu obrazovanja, uglavnom nekakvog društvenog upravno-pravno-gimnazijskog smjera, dok tvrtke uglavnom traže visokokvalificirane kadrove, čak i za obična mjesta u administraciji.

No, događa se i obrnuto. Tako je na Sajmu zabilježen cijeli niz slučajeva gdje se ljudi s visokim obrazovanjem, inženjeri i slično, natječu na mjesta prodavača karata u Autotroleju, koji stalno traži nove radnike, potom za poslove u KD-u Kozala, čak i u Čistoći. Mada Čistoća danas uopće ne traži nove radnike, na Sajmu se ipak predstavila, i na štandu je bila, kako kažu medijski izvještaji, navala na »poslove bez zanimanja«. Ljudi su se prijavljivali, mada tvrtka tek potencijalno može trebati nove radnike. To znači, bez ikakve patetike, demagogije ili podsmijeha, da je situacija takva da je danas čak i radnik u Čistoći, »bakula u busu« ili grobar – poželjno zanimanje. Plaća je plaća, i više nema izvoljevanja. A, budimo iskreni, nije uvijek tako bilo.

Vjerojatno stoga nema znakovitijeg pokazatelja aktualnog stanja u gospodarstvu Rijeke od pogleda na Sajam poslova. Radi se uglavnom o ljudima koji ili prvi put traže posao, dakle posve mladim osobama, ili pak onima koji su posao tek nedavno izgubili, dakle izravno – žrtvama krize, a pritom je tu jako puno ljudi ne samo iz proizvodnje, već i osoba koje su radile u udrugama, društvenim djelatnostima, dakle na svim onim poslovima koji su u današnje vrijeme postali »luksuz« i nepotrebni trošak za poslodavce ili javni sektor.

Nema onoga tko danas nije izložen opasnosti da ostane bez posla. Pogotovo u Rijeci – gradu koji stagnira u svakom pogledu.