Lako je voljeti ZagrebDox. Lako se navući na debelu programsku knjižicu, na vješto sročene rečenice što opisuju dokumentarne filmove najrazličitijih tema, filmove na koje Zagrepčani i njihovi gosti pohrle žestoko, k’o da ih tjera kakva glad, ili žeđ. Lista se knjižica, čitaju kratki sadržaji, pa bira svatko ono što mu paše, što mu je blisko, što ga intrigira, što ga zabavlja. Filmu je ime »Bujica ljubavi«. U njemu selo u Rumunjskoj u kojem se mađarski govori. U njemu stariji neki seoski svijet, posve nalik našim ženama i muškarcima sa sela. Sve je tu – od marama na glavi i plombi zaostalih iz socijalizma, do grubih žuljevitih ruku za koje ti se čini da rašpaju staračko lice i kad ga milovati, umivati hoće. Ali nema u tih staraca koji su odavno prevalili 70., ako ne i 80., ni trunčice tuge, žalosti, čemera, osvrtanja na prošlost, zamjeranja sudbi. Oni pričaju o seksu! Bakice nalik našim bakama otvoreno govore o žudnji i želji koja s godinama u njih ne kopni, o vezama, o tjelesnom zadovoljstvu, o putenosti. Dok gledaš, sve se nešto meškoljiš. Nije najugodnije, jer imaš osjećaj da na platnu gledaš vlastitu babu, a s bakama se u nas o seksu ne govori. A opet, možda je meškoljenje samo posljedica činjenice da sami nemamo hrabrosti govoriti o ičem što je prirodno i Bogom dano. Jer, nije to Kevina jama pa da se na glas o njoj referiramo.

   Put kroz živote

Pawel i Marcel Lozinski. Otac i sin. I filmska avantura na koju su krenuli se zove »Otac i sin« – ako je priča Pawel, odnosno »Otac i sin na putu« – ako je priča Marcel. Dva poljska filmaša sjela su u kombi pa krenuli na put po Europi, odnosno na put kroz vlastite živote, odnose, razočaranja, boli, ljubavi, radosti. Gledaš, i bude ti toplo oko srca, toplo i kad gledaš kako su se posvadili jer nisu imali snage istjerati na čistac baš sve, toplo jer su te svejedno uvjerili kako će se naći negdje opet, i još bolji. Zapravo, poželiš i sam raspraviti ponešto sa svojima doma, raspraviti da bi im poslije mogao reći koliko ti znače, ali te želja brzo mine. Jer nisu to ustaše i partizani da se tu ima o čemu pričati.

   A Tatjana Božić i njena »Ljubavna odiseja«!? Njeno suptilno, drago, toplo, iskreno propitkivanje bivših i sadašnjih veza, sebe same. Propitkivanje i dileme za koje se čovjeku učini da su iste k’o njegove, samo, eto, kraj svagdašnje muke nije stigao i o tome razmišljati. A baš bi se moglo, recimo o braku i brakovima koji su više nalik teškoj fizičkoj raboti nego ugodi.

   Lako je voljeti ZagrebDox. Blagotvorno je vidjeti da ima i svijeta i ljudi od krvi i mesa, ljudi koji pate, vole, plaču, vesele se, onih koji uza sve stignu i živjeti. Ne valja jedino ona sitna doza ljubomore koja nagriza prosječnog hrvatskog gledatelja dok se pita zbog čega je to u nas život pao u drugi plan, i zašto su teme druge, prašnjave i vazda iste, mrtve a nikad pokopane, otrovne i malosmislene.

   Možda je i zato čudan osjećaj kada iz mračnog kina izađeš na svjetlo dana. Čudan je osjećaj kada te nakon bujice ljubavi zapljusne brutalna stvarnost. Recimo, izvještaj novinski iz Omiša s HDZ-ova skupa, gdje lider opozicije ne vidi ništa sporno u tome da mu pastva viče kako neistomišljenike valja pobacati u Kevinu jamu, niti u tome da viču kako je predsjednik države đubre. Ili detaljni izvještaji o tome kako se državni vrh kolje oko toga tko je čiji špijun. Ili stanoviti biskup koji ne dvoji da su na vlasti sami zločinci i udbaši koje silom valja srušiti, radije to nego da se bavi poslom koji mu je mantijom dan. Ima tu i nešto evergreen suđenja ex premijeru, ima i nešto krize u koju i dalje tonemo poput sidra, ima i nešto rata u Ukrajini o kojem i nemamo nekog mišljenja. Sve to ima, a iz mraka se izašlo na svjetlo.

   Pod tepihom

Nema koji dan, dokumentarac i na televiziji. O splitskom škveru. Stari ga nekako nevoljko pristaje gledati. Nije mu do nostalgije, makar je mirovinu natukao zajedno s ruzinom, onako kako su ruzinu tukle njegove kolege u Rijeci, Puli, Kraljevici. Ne voli slušati dojučerašnje suborce kako se trude pravdati sve novotarije što su ih sa sobom donijele neke nove uprave. Ne vole činjenicu da si danas u nas spreman na što god, samo da ne ostaneš bez posla. Valja okrenuti temu. Dati mu, recimo, informaciju kako su u Omišu spalili novinara k’o Krnju. Kriv je jer piše. Jer problema nema dok se o njima ne piše, ne govori, dok su uredno sakriveni pod tepihom. Ako smo išta kroz godine naučili, onda je to vještina guranja svega nezgodnog pod tepih. Zato ne razgovaramo o seksu, zato ne istražujemo svoje živote, zato se očevi i sinovi ne druže. Nama je jedino važno da smo odabrali stranu kraj Kevine jame.

   – Mene sve to čini tužnim – procijedi stari.

   Prvi put u životu nije se sjetio napomenuti kako počinje korizma, kako valja postiti.

   Lako je voljeti ZagrebDox. Lako je voljet svu tu toleranciju u autora, tema, likova. I kada je priča grda, čini se ima i smisla i nade. Lako je, makar na čas, pobjeći. I u Selcima karnevala, maškare. Netko, najblaže rečeno, monstruozno invalidna humora umalo je ritualno k’o Krnju i krivca za sve u prošloj godini spalio »majku i gay dijete iz epruvete«. Trebala je to, kažu, biti parodija!? Šteta što nitko nije našao za shodno za komentar pitati vođu opozicije i onog ratobornog biskupa.

   – Kako si? – pita prijatelj prijatelja pjesnika.

   Brzo se složiše da je stanje uglavnom nikako. Onda se malo kukalo. Onda su se pokušavali gorko šaliti sa činjenicom da se nema pobjeći gdje, jer nismo premijer pa da možemo u sred svega otperjat, recimo, do Australije i Novog Zelanda.

   – Bit će bolje, nećemo kukati.

   – Nećemo. Dok nas ne spale!

   Lako je voljeti ZagrebDox. Lako je voljeti mrak kino dvorane i dobronamjerne filmaše koji se trude svijet učiniti boljim. Samo, teško je opustiti se, pustiti dobrom da prostruji kostima. Mi to nikad nismo naučili. Mi stvari ne rješavamo tako, ako ih rješavamo uopće. Mi radije zalijevamo ljude govnima i radije spaljujemo, ako već nismo u jamu bacili, da bi je za dnevno političke potrebi otkopali, pa opet zatrpali, pa otkopali, pa zatrpali….. U »Bujici ljubavi« bakice i djedovi pričaju o seksu. Malo ti bude neugodno. A onda izađeš iz kina van, iz »mraka« na »svjetlo«, i bude te sram