Nevjerojatna je bila samouvjerenost posebne medijske savjetnice (PMS) Zinke Bardić u ovoj Vladi, skoro kao samouvjerenost same Vlade onda, u prosincu 2011. godine, kad je formirana, kad su svi lebdjeli u oblacima i kad se još vjerovalo da po zemlji hodaju spasitelji.

U međuvremenu, ništa se nije dogodilo »preko noći«, a Hrvatska kao da je zapela u 1001 noći. Ali samouvjerenost PMS potrajala je još puno duže nego samouvjerenost bilo kojeg drugog člana Vlade, svjesnog nemoći da se problemi riješe, osim samog premijera.

Ona će potrajati do kraja ove Vlade pa ma kako ona završila. Uglavnom, još prije samo mjesec dana PMS je bila neprikosnovena, osoba od maksimalnog povjerenja, medijski guru, mastermind, Katica za sve, najutjecajnija osoba Vlade, a onda je sve nestalo u jednoj večeri kad je, kako kaže legenda, zamjerila premijeru što je pomoćnika ministra Branka Šegona smijenio izravno u eteru, kod Mislava Bage koji se čudom čudio što se događa, te kad je navodno postavila pitanje je li prema Slavku Liniću baš tako trebalo reagirati, marginalizirati ga i skidati mu glavu svaki dan sloj po sloj.

Koliko se zna, nije se radilo o otkazivanju polušnosti premijeru, čak ni o odricanju lojalnosti, samo o različitom stavu, propitivanju. Nakon kojega je PMS morala otići. Ako smo u pravu, jer u pitanju je već – mit.

Zinka Bardić dakle ne odlazi jer je kažnjena zbog analize koja bi pokazala da je imidž Vlade za njezina »mandata« bio loš, ili što se u medijima pojavljivalo previše nekontroliranoga materijala iz Vlade ili SDP-a.

Nego zbog jednog jedinog (poznatog) sukoba sa šefom. Naravno, odlazak PMS nije politički naročito relevantan događaj. Zato mediji o njemu većinom ne pišu. No, svakako, riječ je o novom primjeru »nepodnošljive lakoće odricanja« premijera Zorana Milanovića od ljudi s kojima je u ove dvije godine ili duže surađivao, a koje je jednostavno – prekrižio.

Prvi primjer bila je Željka Antunović. Ok, to je loš primjer jer ona nije bila Milanovićeva izabrana suradnica, već dapače konkurentica koja ga je rušila gdje je stigla. Ali je – izbrisana. Pa je uslijedio Zlatko Komadina – isto konkurent u stranci, ali tada ipak i ministar u Vladi.

Pa Mirela Holy, još jedna članica Vlade, pa Davor Bernardić, u paketu i Rajko Ostojić, koji je još tu, ali bi premijer najradije da nije, i evo sada PMS Zinka Bardić (i njezina kolegica Ivana Grljak također), cure koje su ginule za »Zoku«.

A zapravo, u pozadini te priče je odricanje od Slavka Linića, čovjeka čije reforme i mjere nose ovu Vladu. I njega se premijer već odrekao, samo to još nije javno obznanio, osim što je golim okom vidljivo da mu ukida redom mjere i zakone koje je Linić najprije uz opći konsenzus bio donosio.

Sada međutim ostaje samo jedno pitanje: kolika je kritična masa »otpisanih« u SDP-u? Hoće li se, kao odbačeni, po prirodi stvari bez obzira na svoje razlike interesno povezati, možda stvoriti ekipu koja će uskoro prozvati premijera Milanovića na odgovornost zbog loših rezultata rada Vlade, zbog mjera i reformi koje su mu predlagali, a on ih je odbio prihvatiti i provesti, te koja će ukazati na tu »stanovitu vrstu mraza«, kako je jednom za Milanovića rekao Vjeran Zuppa, hladnoću kojom šef SDP-a jednim potezom odbacuje suradnike, čak i najvjernije suradnike, čak i najkorisnije suradnike; i hoće li možda zatražiti izvanrednu konvenciju i promjene u stranci? Posebnu medijsku savjetnicu za takvu akciju već imaju, a sigurno i motivaciju… Navodno se ruke već broje.