Ustaše i partizani su najveći hrvatski problem. Komunjare još veći, jer se takvih Hrvatska nikad nije, a nikad valjda i neće osloboditi. Valjda će i u 22. stoljeću ta besmislena priča iz prošlosti biti na životu samo što tada tema neće biti zločinci iz jugokomunističke diktature, već njihove kćeri i sinovi, unuci i praunuci, što nastavljaju svoje kriminalno djelo. Možemo skapavati od gladi, stvoriti još veći egzodus mladih i školovanih ljudi iz Hrvatske, možemo imati mali milijun problema u državi, od dugova, deficita, nezaposlenosti, korupcije do raspada industrije, ekonomije i zdravstva, ali ćemo svejedno uvijek imati stranke i političare spremne na širenje mržnje pod kojom neuspješno prikrivaju vlastitu nesposobnost.

Takav je danas Tomislav Karamarko, lider stranke optužene za korupciju, koji naprosto nema ništa važno ni relevantno poručiti hrvatskoj javnosti vezano uz gore navedene probleme. Jer u zadnjih nekoliko godina nije dao niti naslutiti da ima bilo kakvo rješenje, projekt ili program vrijedan pažnje. Izuzev one smiješne, prometno i financijski sasvim sulude ideje o gradnji podmorskih tunela do hrvatskih otoka i plana osnivanja još jednog, ukupno 21. Ministarstva za useljeništvo, nije ponudio ništa konkretno. I neće biti nikakva šteta ako ga pregazi bicikl Željke Markić i njezina Saveza za Hrvatsku, ako na desnici jedan politički autsajder kao što je Ruža Tomašić, bude prepoznata kao kvalitetniji lider i komunikator od Karamarka, čiji se kamion zvan HDZ možda neće zabiti u prvi zid, ali je odavno izletio sa autoceste i kotrlja se hrvatskom provincijom po kojoj ustrajno lovi vještice.

Teren na kojemu je Ivo Josipović đubre koje perfidno radi protiv interesa hrvatskog naroda. A Kevina jama mjesto gdje bi trebalo baciti nesposobnu djecu dovedenu iz komiteta, djecu koja danas hodaju briselskim hodnicima umjesto HDZ-ove školovane djece. Usporedba sa HDZ-ovog skupa u Omišu je stravična. Jer se suludo i neodgovorno prizivaju egzekucije političkih protivnika, slike prerezanih grkljana i leševa bacanih u jame. 

Odakle Karamarku ovoliki radikalizam i koliko je taj uopće iskren? Čovjek koji je u HDZ ušao na samom početku iz njega je brzo izašao, pa se odmaknuo od Franje Tuđmana, čiju politiku danas toliko priziva. To je tek prva od niza kontroverzi i proturječnosti. Bio je voditelj izbornog stožera predsjedničkog kandidata Stjepana Mesića, dakle ima svojih objektivnih zasluga za osvajanje vlasti jednog radikalno lijevog političara, čiji se svjetonazor uvijek temeljio na vrijednostima Narodnooslobodilačke borbe i pobjedi antifašizma u Drugom svjetskom ratu. Onog istog čovjeka, kojemu su HDZ-ovi jastrebovi »kopali oči« i spominjali crne vrane, na skupu na splitskoj rivi sazvanom protiv progona branitelja. S tezama da su Račan i Mesić izdajnici Hrvatske i Domovinskog rata, ljudi koji progone hrvatske generale i heroje. Gdje je tad bio Tomislav Karamarko? Taj radikalni desničar je spavao pod Mesićevim skutima, nije ga bilo čuti.

Kasnije kad je postao ravnatelj obavještajnih službi, prvo POA-e, pa onda SOA-e, također nije postojao u hrvatskoj javnosti. Imao je tvrtku Soboli, koja je isto tako imala izdašne ugovore s državom i njezinim institucijama, kojima je naplaćivala elaborate za sigurnosne ugroze raznih vrsta, što bi u svakoj normalnoj državi bio sukob interesa. U Hrvatskoj nije. Ali je zato upravo Karamarko bio jedan od zaslužnih ljudi što je general Gotovina lociran, uhićen i transferiran u Haag, epizodu koju bi svi u HDZ-u, a pogotovo Karamarko, najrađe zaboravili. 

Ulazak u Sanaderovu Vladu na dužnost ministra unutarnjih poslova pak jasno pokazuje kako i Karamarko snosi svoj dio nemale odgovornosti za korupciju te Vlade, za ono što je danas dokazano i presuđeno na hrvatskim sudovima, kao i za činjenicu da je i sama stranka na optuženičkoj klupi. Tada se prvi čovjek policije nije bavio kriminalom u vlastitim redovima, ali jest kopao grobove na periferiji Zagreba tražeći ostatke leševa iz Drugog svjetskog rata u nastojanju da Josipa Boljkovca stavi na optuženičku klupu. Bila je to najava karte desničarskog ekstremizma na koju se sprema zaigrati, iako u njegovoj biografiji uopće nema dosljednosti u tom kontekstu. 

Takav lider logično ne može reformirati HDZ. To nije niti pokušao. Raščišćavanje s korupcijom obična je šminka u koju mogu povjerovati samo ljudi kratkog pamćenja, jer velika većina Sanaderovih ljudi danas stoji uz svog novog šefa. Nešto je novih lica tek u uskom krugu odabranih i interesno povezanih pouzdanika oko predsjednika HDZ-a. A Karamarkova retorika je tek loša kamuflaža reforme stranke, koja uopće nije provedena. 

Danas kad podržava i provodi govor mržnje, govori o Kevinim jamama, a političke protivnike kvalificira nasljednicima Komunističke partije, Tomislav Karamarko ne nanosi štetu samo HDZ-u, već i Hrvatskoj. Diskurs javnog govora vraća na najniže moguće grane. I ne nudi nikakva ozbiljna rješenja za životne probleme ljudi u Hrvatskoj. Kao da je politički rođen na splitskoj rivi na kojoj ga nije bilo.

Zaslužuje nadimak Tomislav Karamarkić, jer nije do koljena čak niti Željki Markić, koja mu otima glasove na desnici. Zbog toga ga ne treba žaliti. HDZ jest velika i povijesno važna stranka, ali od ovakvog Karamarkovog HDZ-a hrvatsko društvo nema nikakve koristi. I to je jedino njegova odgovornost.