Čitam ovih dana, i ne mogu se načuditi, da ministar zdravlja Rajko Ostojić ukida smjenski rad u bolnicama iako je to jedna od upravo njegovih mjera u reformi zdravstva, koju je, osim toga, uveo tek prije nekoliko mjeseci. Doista je neobično što Ostojić odustaje od nove sheme rada u bolnicama, i to tako ekspresno, premda je još prije pola godine smatrao da je to jako dobro i racionalno rješenje.

No neumoljivi argument iz medicinskih izvora glasi da su se liste čekanja stravično produžile čim je naređeno da doktori i ostali na svim odjelima počnu raditi u smjenama od po osam sati. Kritičari iz sustava inzistiraju na tome da je smjenski rad nemoguće organizirati uz ovaj broj zaposlenih u zdravstvu i uz činjenicu da dio liječnika, osim što radi na odjelima, predaje studentima medicinskih fakulteta i visokih škola.

U tom smislu, neki ravnatelji i šefovi odjela neprekidno dižu pobunu protiv smjenskog rada žaleći se kako je pred bolnice stavljen zadatak koji uopće nije izvediv, a to dokazuju gurajući Ostojiću pod nos liste čekanja. Da je ministar oktroirao smjenski rad i ograničio medicinskom osoblju broj radnih sati samo zato da više ne bi plaćao tolike prekovremene za dežurstva i da bi tako uštedio novac bio je jedan od lajtmotiva sindikata za vrijeme štrajka liječnika.

Imaju li ravnatelji bolnica i voditelji odjela doista toliko stvarnih problema s novom organizacijom, ili je stvar napuhana, to je ljudima izvan sustava doista teško procijeniti.

Uostalom, čak i među liječnicima ima oko svega toga dosta razmimoilaženja. Neki od njih čak će vam u povjerenju reći kako je rušenje smjenskog rada frontovska borba za zadržavanje privilegija onih kolega koji su najbolje pozicionirani u sustavu, te da smetnje uopće nisu tolike da ih se ne bi dalo korigirati. Neki naglašavaju kako je smjenski rad otegotna okolnost za »fušanje« kod privatnika te kako je logično da su protiv smjenskog rada oni liječnici koji su toliko prezaposleni na sto strana da za pacijente uopće nemaju vremena.

No, premda oko konačnih sudova treba biti oprezan – ima u ovoj priči nešto za što se može jamčiti sto posto.

Nema apsolutno nikakve sumnje o tome da smjenski rad ide na ruku pacijentima, a to bi valjda trebala biti ideja svakog poteza i svake promjene unutar industrije bijelih kuta. Zato su se građani obradovali kad su čuli da će bolnice raditi od jutra do večeri doživljavajući to kao signal da se nešto u sustavu konačno mijenja u njihovu korist.

Rad u smjenamam naime, naprosto mora smanjiti liste čekanja jer se ljude cijeli dan može naručivati na preglede i pretrage. Doktorima osigurava više vremena koje mogu posvetiti pojedinom pacijentu. Dovodi bolesne ljude odmornom liječniku koji tako može dati najbolje od sebe. I racionalan je jer basnoslovno skupa bolnička oprema i operacijske dvorane više nisu u upotrebi samo osam sati na dan.

Smiješno je, dakle, pa skoro da asocira i na neki bojkot, tvrditi da se u više smjena može obraditi puno manje pacijenata nego u jednoj smjeni.

Moguće da za smjenski rad doista fali liječnika, no onda izlaz sigurno nije u tome da se vraćamo na staro, nego da se zaposli još ljudi. Tako bi trebali razmišljati svi odgovorni ljudi u zdravstvu na čelu s ministrom. A ako se on povuče, to znači da se ili uplašio galame, ili da je digao ruke.