Ivo Sanader znao je reći da se »domovini časno može služiti i u oporbi«. A takvo služenje vjerojatno pretpostavlja i da političari zastupaju iste stavove u oporbi i kad obnašaju vlast. Toga se, međutim, Sanader nije pridržavao. Ništa nije bila časno u tome što je njegov HDZ u razdoblju opozicije Račanovoj vladi sudjelovao u pokretu protiv izručenja hrvatskih generala, a kad su postali vlast u potpunosti su surađivali s Međunarodnom tribunalom. Da se Sanader jednako ponašao prije pobjede na parlamentarnim izborima, njegovi bi birači zbog toga negodovali, ali to bi Ivici Račanu omogućilo da prema Haagu vodi drukčiju politiku. Hrvatski put u Europsku uniju u tom slučaju bio možda koju godinu kraći. Ne može se, dakle, reći da je Sanader kao oporbenjak baš časno služio domovini.

   I Zoran Milanović je u vezi s jednom važnom temom pokazao ozbiljnu nekonzistentnost. Sam je nedavno rekao da kao lider opozicije nije trebao potpisao peticiju za referendum o izmjeni Zakona o radu. Istina, da 2010. nije tako postupio, svi ti sindikalci, ljevičari, populisti, demagozi, napili bi mu se krvi. No, njihovi su ga mržnja i bijes ionako sustigli nekoliko godina kasnije, danas kad kao premijer želi promijeniti radno zakonodavstvo. A da nije podržao taj referendum, možda Jadranka Kosor ne bi odustala od svojeg nauma, pa bi sada Milanoviću bilo puno lakše. Ne bi mu prijetili generalnim štrajkom ako dirne u ZOR. Ali, Milanović je barem priznao pogrešku.

   Ipak, aktualni predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko debelo je u političkoj prevrtljivosti nadmašio i Sanadera i Milanovića. Gotovo da ne postoje riječi kojima bi se opisalo Karamarkovu hipokriziju. To što on radi ovih dana, predstavlja uvredu za inteligenciju i svakog HDZ-ovog birača.

   Problematično je, naravno, kad političari s dolaskom na vlast zaborave što su govorili i činili u opoziciji, ali daleko je gore ako se dogodi obratno. Karamarko je ministar čiji je službeni automobil, audi 8 kupljen u razdoblju teške recesije 2010., bio uvjerljivo najskuplji. Međutim, isti čovjek sada se zgraža nad javnom nabavom službenih automobila, premda su članovima Vlade bila namijenjena bitno jeftinija vozila. No, to nije ništa u usporedbi s Karamarkovim paktiranjem sa sindikalcima, a protiv promjena ZOR-a. Ono za što je kao ministar glasovao, trenutačno naziva rješenjem koje vodi »još većem socijalnom raslojavanju stanovništva i osiromašenju radnika«. A HDZ-ovci koji su s Karamarkom sjedili u vladi, samo kimaju glavama. Doista patetično. Osim toga, Karamarko na ovaj način lišava HDZ efektnog argumenta u prilog tezi da Milanović postupa dvolično, čime se ta stranka ranije obilato koristila. Prije mjesec dana su podsjećali javnost kako se premijer predomislio kad je ZOR u pitanju, a onda je Karamarko napravio još radikalniji zaokret. To je neosporno nečasna rabota.