Jučer je ministar financija Slavko Linić ponovno bacio rukavicu u lice premijeru Zoranu Milanoviću. Unatoč tome što zna da praktički više nema podršku premijera, koji mu smjenjuje suradnike i ukida zakone, inzistiranjem na opstanku Zakona o predstečajnim nagodbama uz eksplicitnu poruku da »ostavlja njemu da njihov odnos razriješi«, ministar Linić pokazao je da ne misli odustati od politike koju vodi i od funkcije na kojoj uvodi red.

   Iako se očekivalo da će nakon afere Šegon podnijeti neopozivu ostavku, on to nije učinio, već je samo Milanoviću dao mandat na raspolaganje »na komadu papira«. Sada, već po drugi put u samo nekoliko tjedana, oponira premijeru i otkazuje mu poslušnost: u trenutku dok iz Vlade jasno poručuju da će predstečajne nagodbe uskoro »prestati vrijediti« jer je ionako navodno bila riječ o samo privremenom zakonu za kriznu situaciju, Linić ide korak dalje: politički mudro nudi kompromis Milanoviću pred licem javnosti, navodeći da pristaje da se zakon čak malo i korigira, da se ponovno dio postupka prepusti pravosuđu, ali da ipak opstane i nastavi se primjenjivati jer je korisna Vladina mjera za buđenje gospodarstva i razduživanje samih građana. To je politički mudar manevar – »visokom neimenovanom izvoru« koji je kroz medije najavio da se Linićev zakon pod hitno prestaje primjenjivati, Linić nudi kompromis. Čini sve da ispadne da je upravo on taj koji je spreman na suradnju, pa i na ustupke za mir u Vladi. A vrh Vlade će ga ipak odbiti. Posao će preuzeti potpredsjednik Branko Grčić, a ministar financija ostaje bez svog najvažnijeg projekta u Vladi. Svatko bi na to dao ostavku. Ali Linić tjera Milanovića da ga smijeni. Ne odustaje.

   Pritom, služi se vrlo lukavom igrom: u više navrata otvoreno na svojoj »breaking news« pressici ističe da ima podršku MMF-a i Europske komisije, koji upravo hrvatski model predstečajnih nagodbi hvale i na slične načine primjenjuju i u drugim državama članicama. Takva poruka premijeru nije nimalo bezazlena: s obzirom da se cijela ekonomska politika Vlade provodi pod budnim i strogim okom Europske komisije u sklopu procesa koji se zove »Europski seminar«, Linić zapravo vrlo jasno poručuje da zajedno sa EK planira nastaviti provoditi politiku koju je upravo on i osmislio. Ako nema podršku premijera, ima Europske komisije. S obzirom da je on taj koji radi na rebalansu proračuna i izravno komunicira na tim temama s EK, praktički poručuje da ima kišobran koji ga štiti. Sve dok ga premijer ne smijeni…

   Normalno, iz Vlade poručuju da se o bitnim elementima hrvatske ekonomske politike sa EK pregovara na razini institucija, a ne pojedinaca, ali politika zaštite radnih mjesta, koja je najveća neizravna posljedica Liničćevog predstečajnog zakona, sigurno je sukladna europskoj politici u tom smislu. Ispada da bi možda i sam premijer Milanović imao neugodan posao objašnjavati kolegama iz vrha EK zašto je smijenio efikasnog ministra financija, ako bi do toga došlo.

   Zato smjena i nije izvjesna. Još. Kao ni Linićeva ostavka, uostalom. Čini se stoga da ćemo svjedočiti hladnom ratu koji će još neko vrijeme potrajati između dva najmoćnija čovjeka Vlade.

   Iako se radi o članovima iste stranke, SDP-a, djelomično – Linića i štiti i sama stranka. Ne bi bez polemika i buke protekla u klubu SDP-ovih zastupnika u Saboru ideja o njegovoj smjeni. Pitanje je kako će zastupnici, koji uvažavaju Linićevu ulogu u »radu, redu i rastu« SDP-a od prvih dana do danas, reagirati i na odluke o prestanku važenja Zakona o predstečajnim nagodbama, a kamoli o samoj Linićevoj fotelji. Za mnoge od njih Linić je prekrupna riba u samom SDP-u da ne bi znali da njegovo detroniziranje može poljuljati cijelu Vladu, a time i SDP, i zato zasad ta smjena i nije na dnevnom redu.

   Ali, s obzirom da je u pitanju hladni rat, ipak ostaje samo dilema: tko će prvi stisnuti crveno dugme i kad će bomba eksplodirati.