Raspad sistema, a lako moguće i urušavanje države i društva. To je ono čemu svjedočimo posljednjih nekoliko dana u Ukrajini. Prije dva mjeseca izgledalo je da je Rusija, odobrivši Ukrajini kredit od 15 milijardi dolara i smanjivši cijenu plina za trećinu, pobijedila Europsku uniju u utrci za Ukrajinu. Danas izgleda da nitko nije pobijedio, a svi su gubitnici. Teško je iz daljine precizno detektirati što je sve u pozadini pobune protiv vlasti predsjednika Viktora Janukoviča. Prvi povod za prosvjede, još u studenom prošle godine, bilo je Janukovičeva odbijenica Uniji i već dogovorenom sporazumu o pridruživanju. Drugi val prosvjeda, mnogo žešći izbio je nakon što je Janukovič, odnosno njegova većina u Verhovnoj radi, usvojila iznimno restriktivne propise o javnom okupljanju po kojima se zbog remećenja javnog reda i mira moglo završiti u zatvoru sljedećih 15 godina. Plamen tog vala ni u jednom trenutku nije ugašen, tek je mjestimično smanjen, lagano je tinjao, a posljednjih dana riječ je o požaru koji hara Ukrajinom. 

Broj mrtvih u Kijevu broji se u desetcima, pobunjenici su preuzeli niz mjesta na zapadu zemlje, tradicionalno proukrajinski orijentiranom (samo po sebi to da je netko u Ukrajini proukrajinski orijentiran zvuči doslovce apsurdno, ali je doista tako), uz ostale i povijesnu prijestolnicu ukrajinskog nacionalizma Lviv. Na zapadu se pale stranačke prostorije oporbenih stranaka, na jugu Krim hoće nazad Rusiji u čijem je sastavu bio do prije šest desetljeća. 

Središnje pitanje sukoba danas više nije hoće li nadvladati proeuropska ili proruska komponenta u Ukrajini, jer da se sukob vodi »samo« o tome bili bi veći izgledi da se nešto postigne za pregovaračkim stolom. Središnje pitanje sukoba danas je hoće li Janukoviča srušiti s vlasti ili će se on oduprijeti, a u takvoj ili-ili situaciji teško se išta postiže za pregovaračkim stolom. Sukob je dijelom unutarnji i posljedica je revolta dijela građana načinom na koji vlada Janukovič (koji je nakon što je pobijedio na predsjedničkim izborima 2010. godine promijenio ustav i prisvojio za sebe cezarske ovlasti), ali je dijelom uvezeni sukob zbog u osnovi imperijalnog dvoboja EU i SAD-a s jedne strane i Rusije s druge oko toga u čijoj će interesnoj sferi biti Ukrajina. U svemu tome se urušava ukrajinsko društvo, vlast organizira batinaše s bejzbol palicama kao paravojnu postrojbu vlasti i šalje snajperiste da ubijaju po Maidanu. Oporba, koju barem dio zapadnih država od početka drži na hladnoj distanci, ne zna koga i što trenutačno kontrolira. Već tjednima se govori o tome da su među prosvjednicima i ekstremisti koje bismo hladno mogli zvati ukrajinskim neofašistima i ljubiteljima šovinističkog dijela ukrajinske povijesti. Svemu tome treba pridodati i događanje naroda koje u Lvivu, jer koliko se zasad zna, u tom je gradu na zapadu zemlje narod taj koji je preuzeo vlast (paralela s klasom koja je preuzela vlast 1917. godine gotovo se nameće sama po sebi, a i metoda je usporediva). 

U svom prokuhalom ukrajinskom boršču mnogi jednim okom gledaju prema Bruxellesu i tome što će on učiniti ne bi li pripomogao da razriješi krizu. To je adresa od koje, osim uvođenja sankcija (koje kao što pokazuju slučajevi Bjelorusije i Zimbabvea mogu biti dugotrajne i ne naročito učinkovite), ne treba mnogo očekivati. Za prosvjednike s Maidana nada ne stanuje ni u Bruxellesu ni u Washingtonu, njihova je nada da će se Janukovičeva vlast urušiti, a znakovi da se to počelo događati se naziru.