Ništa me u posljednje vrijeme nije toliko posramilo kao snimke iz tih čemernih potopljenih sela, pogotovo iz onih, poput te Čičke Poljane, koja su uvijek prva na udaru bujice i koja kao da je đavo osudio na kalvariju stalnih poplava. 

   Gledajući sa strane, iz toplih i suhih stanova, naprosto ne možeš vjerovati kako se pristojno i fatalistički taj pitomi svijet miri sa svojom mukom, kako strpljivo podnosi taj pasji život među vječno promočenim zidovima, onaj vonj vlage u ormarima i stalni strah od novog izlijevanja voda. 

   – A čujte, to je ovde tak, a kaj moremo – s malim smješkom širi ruke jedan čovjek otirući blatne čizme pred svojom kućom kojoj je već poplavljen podrum. 

   Kad sve to vidiš, stvarno ti dođe da odeš i da baciš vlastima kamen u prozore. 

   Imaju li, po njima, uopće ikakva ljudska i građanska prava te obitelji koje poslušno plaćaju sve one poreze, vodne doprinose, slivne vode i pitaj boga kakve sve naknade za održavanje vodotoka i odvodnih kanala, zaštitu od poplavnih voda, melioraciju poljoprivrednih površina i bla, bla, bla, bla? 

   Da smo mi drugi na mjestu tih jadnika, koji svoju djecu svake večeri moraju staviti na spavanje u krevete izjedene gljivicama plijesni, urlali bismo i psovali sve s reda, a pogotovo ovu državu koja je nekidan, u liku premijera, banula na poplavljena područja da bi obavijestila ljude kako im najvjerojatnije slijedi evakuacija jer je to – ah što se može – ipak puno jeftinije nego da im platimo podizanje sustava za obranu od poplava. 

  Kad bi se samo jedan vuneni tepih u dnevnom boravku smočio Zoranu Milanoviću, ili HDZ-ovcu Davoru Stieru, koji se za vikend, također uz veliku pompu, došao čamcem provesti pred nosom stanovništvu Pokuplja dok se ono mrznulo u mokrim gaćama – cijeli svijet bi ih čuo kako se deru i vrište o svojim pravima, o ataku na zdravlje i privatnu imovinu i o štetama kojima su izloženi bez svoje krivice. 

   Pa je li to red i zar ih stvarno nije sram – sada Milanovića, a prije toga one druge prije njega – apelirati na žitelje ugroženih područja, koji stanuju tamo gdje je voda vječno do grla, da budu »strpljivi« i da kompletne svoje živote gandijevski podrede aritmetici za državu povoljnijih troškova. Jer je državi i Hrvatskim vodama, koje su pretrpane činovnicima, a koje strpljivo financiraju građani, komotnije i manje ih košta da se ljudi, pred naletom poplava, sklone iz svojih domova, da se kuće i ispražnjena sela bez otpora predaju vodenoj stihiji, a da onda država ofrlje odobri neke odštete s kojima će stradalnici uvijek iznova krpati svoja poplavama devastrirana imanja? 

 Možeš misliti kako bi oni koji to od drugih traže bili strpljivi da je njihova kuća u Čičkoj Poljani! 

   Pa čak je i taj socijalno vrlo ravnodušni sustav SAD-a spasio prije 20 godina jedno takvo stalno plavljeno selo, Pattonsburg u državi Missouri, tako što je iz federalnih rezervi financirano njegovo fizičko preseljenje na obližnju lokaciju gdje više nema opasnosti od poplava. 

   Slučajno sam bila tamo 1993., neposredno nakon te strašne kataklizme koja je poharala nekoliko susjednih država. Film Anga Leeja Ride with the Devil sniman je 1998. u tom napuštenom selu, gdje danas fino rastu polja soje. Pa u redu, neka je to za Hrvatsku znanstvena fantastika. Ali i Čička Poljana ima pravo na život, valjda za njih postoji neko rješenje.