Na studijskom putovanju u Parizu prije nešto više od godinu dana prisustvovao sam, za naše prilike, nesvakidašnjem prizoru. Za nas, skupinu novinara iz Hrvatske, organizirali su sastanak sa zamjenicom direktora europskih poslova u francuskom ministarstvu gospodarstva, no sastanak je bio zakazan za 18,30 sati, dakle u vrijeme kada naša država već odavno odmara. Upitali smo zamjenicu Sandrine Gaudin nije li neobično što je za sastanak odabran taj kasni termin? Kod nas u Hrvatskoj, naime, malo je vjerojatno da vam se to može dogoditi. No gospođa Gaudin, koja nam je sat vremena strpljivo objašnjavala kako Francuska kormilari kroz krizu, u tome nije vidjela ništa neobično. 

   I nije u to kasno doba bila jedina na svom poslu. Prolazeći hodnikom vidjeli smo da su u skoro svim kancelarijama svjetla upaljena i da je po uredima živo kao da je podne, iako je bilo skoro osam uvečer. Francuska je u to vrijeme bila na prijelomnici: kriza je bila na vrhuncu, a analitičari su baš tih dana već najavljivali kako Francuska, druga ekonomija EU, nezaustavljivo klizi u propast. Bonitetne agencije srušile su joj najviši kreditni rejting. Vladalo je svojevrsno izvanredno stanje. 

  Iako je Hrvatska po francuskim kriterijima već odavno propala država, kod nas nema nikakvog izvanrednog stanja. Točnije, izvanredno stanje iz javne izgurano je u privatnu sferu, daleko od interesa medija i politike: među nezaposlene, kojih je već toliko da ih savjetnici za zapošljavanje više ne stignu primiti, među one koji će tek biti »racionalizani« ili »fleksibilizirani«, među umirovljenike koji životare i bolesnike koji uzalud čekaju na operacije ili lijekove… Država, međutim, pribiva daleko iznad svojih rezultata. Ona živi u svom svijetu, kao da je sve prokleto normalno. No stvarno je stanje takvo da je vlada odavno trebala proglasiti izvanredno stanje i permanentno zasjedati – i to radno, a ne paradno, za javnost, kao sada – sve dok ne zaustavi pad gospodarstva, dok broj nezaposlenih ne počne padati i dok se ne odlijepimo od dna. Umjesto toga, međutim, svjetla u Banskim dvorima – kako je nedavno u Globusu primijetio SDP-ov otpadnik Josip Kregar – gase se u 15,30. Kregar to vidi iz Sabora, s druge strane Markova trga. Nitko ga, koliko se sjećam, nije demantirao. 

  Priča o skupocjenim limuzinama za potrebe dužnosnika zato je samo lakmus papir stanja nepodnošljive normalnosti u kakvom živi naša politička elita. I pritom uopće nije bitno koštaju li ti auti 650 tisuća ili možda 200 tisuća manje, niti jesu li nabavljeni u zakonitom postupku. Riječ je o moralnom principu. 

  No onda slijedi neumitni sudar sa stvarnošću.