Idući tjedan pet sindikalnih centrala trebale bi, kako najavljuju, organizirati opći štrajk. U kojem obliku, još ne otkrivaju. No, čini se da bi taj mogući štrajk trebao biti svojevrsna generalna proba planiranih industrijskih akcija sindikata usmjerenih protiv izmjena Zakona o radu.

Sindikati su, sudeći prema njihovom ponašanju proteklih dana, toliko uvjereni u uspješnost svega onog što planiraju raditi, da su sami sebi postali dovoljni. Kao da su zaboravili zbog čega jedinstveno nastupaju, kao da su zaboravili da su u akcije krenuli zbog budućnosti onih koje danas zastupaju i onih koje sutra možda neće zastupati. Iz njihovih poteza dalo bi se zaključiti da im je cilj organizacija generalnog štrajka, a ne izmjena spornih odredbi radnog zakonodavstva pa i pod konstantnom prijetnjom industrijskim akcijama.

Nekoliko poteza sindikata ide u prilog mišljenju da im je cilj generalni štrajk, a ne izmjene instituta ZOR-a. Sindikalno podizanje glasa kao i kampanja koju vode neke nevladine udruge u javnosti, očito imaju učinka. Rasprava o Zakonu o radu, još nije na dnevnom redu aktualne sjednice Sabora pa imaju vremena za pripremu svega onog što bi trebalo uslijediti ako se za stolom ne izbore za povoljnija zakonska rješenja.

Razgovor za stolom, pak, prema opetovanim najavama ministra rada i mirovinskog sustava, trebao je uslijediti tek između dva saborska čitanja ZOR-a. No, pritisak javnosti i vjerojatno unutarstranačka previranja, malo su razmekšali stavove predlagača zakonskih izmjena. Sasvim neočekivano, sindikati su dobili poziv za razgovor u okviru skupine koja se bavila izmjenama ZOR-a. To je sasvim jasna poruka vladine strane i da je među kreatorima sindikalnih aktivnosti prevladao razum, oni bi jučerašnji dan ili dio dana proveli razgovarajući o ZOR-u.

Umjesto toga, sindikati su nadmeno odbili poziv resornog ministra, najavili generalni štrajk idući tjedan i nastavili svojim putem. Dakle, generalni štrajk im je bitniji od sadržaja ZOR-a. Odlaskom na sastanak ne bi ništa izgubili, štoviše mogli su nešto i dobiti. Sve da je taj susret bio potpuno bezuspješan sindikati bi iz njega izišli s prednošću. Naprosto, probali su i nije im uspjelo i nastavljaju svoje aktivnosti. No, što bi oni sjedali za stol s tamo nekim ministrom rada kada iza sebe imaju visok postotak članstva spremnog na štrajk. Da, na papiru. Tko zna što će biti u praksi.

Zbog čega ta potreba za organiziranjem generalnog štrajka idući tjedan? Od kuda ta potreba za rasipanjem municije, ulaženjem u sukob čak i s predsjednikom države od kojeg se istovremeno očekuje pomoć? Zar štrajk ne bi trebao biti krajnja mjera, prije koje valja iskoristiti svaku, ama baš svaku mogućnost za razgovor i izmjene predloženih instituta? Ne, kada planiraju domaće sindikalne centrale.

Tada, očito, prevlada razmišljanje da sve karte treba odmah otvoriti, pa što bude. To samouvjereno srljanje moglo bi im se na kraju obiti na glavu, ali tada za propast neće biti kriv nitko drugi osim sindikata koji pokazuju ozbiljan nedostatak strateškog planiranja.