Riknuo je u pravednom gnjevu izvjesni Australac Paul Šarić ljutit na hrvatske novinare, bijesan poput dinga u zoološkom vrtu, napet poput klokana u skoku, a lijep poput čudnovatog kljunaša, te iz tobolca ispalio ljute strijele na staru domovinu iz koje stižu neviđene objede na račun njegovog ugošćavanja legendarne hrvatske Ruže Tomašić.

Što ga to smeta, koja ga teška briga mori? E, pa to da mu u staroj domovini zamjeraju što na zidu Australsko-hrvatskog društva u nekom gradiću kraj Melbournea visi slika ustaškog poglavnika Ante Pavelića ispod koje ugošćuje prijatelje i dobronamjernike sa svih strana svijeta, pa i pokojeg političara iz Hrvatske. I što mu uostalom imaju zamjerati Hrvati iz stare domovine, kada on ima novu, u kojoj radi, zarađuje i živi, te ukrašava domove u kojima visi slika koju on toliko voli.

»Tko ste vi, dame i gospodo, koji biste iz Hrvatske htjeli upravljati našim navikama i našim životima?«, upitao se Pajo Šarić te zagrmio; »Vi ste ostaci komunističkog jednoumnog sustava i licemjeri koji prosvjedujete protiv jednog autoritarnog režima, a veličate drugi…« Dobronamjerni promatrač ove neobične situacije rekao bi da čovjek u neku ruku ima pravo. Neka Pavelić visi makar i na australskom zidu, kad već nije visio u Zagrebu kad je trebalo. Što se mi oko toga imamo brinuti?

Međutim, Pajo Šarić i njemu slični, a stasiti poput vombata, nisu samo zanimljiv evolucijski eksperiment na kontinentu odvojenom od ostatka svijeta, već i hrvatski državljani, te građani Europske unije, koji svojim glasovima mogu pripomoći čarobnoj slici demokracije u staroj domovini i starom kontinentu. Nije Ruža Tomašić došla u Australiju brojati klokane, već prikupljati glasove. A kad je tome tako, onda se i u staroj domovini mogu zapitati tko visi na zidu i pod čijom slikom sjede političari koji nas predstavljaju.

Stoga smatram da Pajo Šarić ne bi smio stati samo na Paveliću. Kako bi australskim političarima otvorio oči i pomogao im da bolje shvate s kime imaju posla, predlažem da uz Antu Pavelića i Alojzija Stepinca na zid objesi i sliku japanskog generala Tomoyukija Yamashite, koji je upravo na pacifičkim prostorima, kao čvrsti suborac svog europskog saveznika Pavelića, borio odsudnu bitku za uspostavu novog svjetskog poretka kojem su se Pavelić i ustaše toliko veselili i od njega toliko puno dobroga očekivali.

Doduše general Yamashita imao je u životu nešto manje sreće od Ružinog i Pajinog poglavnika, jer se 23. veljače 1946. sasvim nevojnički zanjihao na konopu kojeg mu je ljubazno ustupila američka vojska, a po odluci savezničkog vojnog suda za ratne zločine. Slika tog čvrstog Pavelićevog saveznika (Japan je priznao NDH dva mjeseca nakon proglašenja Hitlerove i Mussolinijeve kvislinške patvorine), na zidu Australsko-hrvatskog društva sigurno bi unijela novu živost u australsko-hrvatske odnose i produbila zanimanje australskih vlasti za zbivanja u klubovima koje posjećuje Ruža Tomašić, a u svjetlu 40 tisuća poginulih Australaca koji su imali prilike posvjedočiti vojnom geniju japansko-hrvatske uljudbe iz 1941. godine.

Vjerujem i da bi takva široka ljudska gesta unijela radost u natmurene redove engleskih konzervativaca (čijem euro-klubu pripada i Ruža Tomašić) zabrinutih za opstojnost Ujedinjenog kraljevstva uoči škotskog referenduma; ima li ljepšeg dara britanskoj kraljici i konzervativnoj stranci od prizora njihove političke drugarice ispod poglavnikovog portreta, a sve u duhu Trojnog pakta i dokaza budućim generacijama mladih Britanaca, Australaca i Kanađana da 450 tisuća poginulih podanika Krune nisu bile uzaludne žrtve.