U Hrvatskoj se i krajnje prosječno inteligentnom čovjeku svako malo mora činiti da živi u – ludnici. Razlog je gomila gluposti i besmislica svake vrste koju proizvode novinari, »analitičari«, političari i drugi javni djelatnici.

A nedjeljni posjet predsjednika Vlade Zorana Milanovića BiH poslužio je kao sjajna podloga za fantazmagorične konstrukcije. No, ostavimo za ovu priliku sa strane budalaštinu da su se premijeri dviju država sastali nenajavljeno i da to predstavlja miješanje u unutarnje stvari BiH.

Zanemarimo i senzacionalnu objavu da političari ne smiju negativno govoriti o umjetničkim djelima, to je valjda dopušteno samo kvalificiranim kritičarima. Sve su to ipak efemerenosti. 

   Daleko je važnije što će se u događati u BiH i kako će ta nama susjedna zemlja izgledati. Ni u Hrvatskoj ne manjka promotora takozvane građanske Bosne. Samo po sebi ne bi bilo loše da je BiH uređena poput jedne Francuske, ali to nije izvedivo jer se najmanje dvije od tri tamošnje konstitucionalne nacije protive takvom ustavnom modelu. 

  Možda će se to u budućnosti promijeniti, međutim, danas na tu koncepciju ne treba trošiti vrijeme i energiju. I tu bi ta priča završila da kod hrvatskih zagovornika građanske Bosne ne postoji nepojmljiva kontradiktornost, koja jednostavno izaziva da se s njome pozabavi.

Naime, nitko od tih ljudi ne smatra da bi i Hrvatska trebala biti građanska država. Nitko se od njih nije, primjerice, založio za ukidanje prava pripadnicima nacionalnih manjina da biraju osam saborskih zastupnika, od kojih neki osvajaju mandat s manje od tisuću glasova.

Nitko nije zatražio stavljanje izvan snage Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, pa da svi budemo »samo« jednakopravni građani. Upravo suprotno. Oni iz Hrvatske koji bi BiH skrojili kao građansku državu, u pravilu su iznimno glasni zaštitnici posebnih prava hrvatskih Srba, Talijana, Mađara, Čeha…

I uopće ne razumiju koliko su protuslovni. Ne shvaćaju da su im po stavovima zapravo bliski – vukovarski čekićari. Tomislav Josić i njegovi stožernici možda nemaju rješenje za BiH, niti ih to zanima, ali se, povremeno i nasilnim metodama, pokušavaju izboriti za svoju verziju građanske Hrvatsku. Doduše, zahtjevi im nisu tako radikalni kao oni pristalica građanske Bosne, tek bi ćirilicu maknuli iz Vukovara. 

  Uglavnom, nacionalno miješana BiH, u kojoj najbrojniji narod čini oko 50 posto stanovništva, ima sve preduvjete da se konstituira kao građanska država, odmah i sad.

Ali, Hrvatska, premda je nacionalno izrazito homogena, jer udio Hrvata u ukupnom stanovništvu prelazi 90 posto, nema te predispozicije. Makar je i rat koji se u prvoj polovici devedesetih odvijao u Hrvatskoj, nasreću bio manje krvav u odnosu na onaj u BiH.

Ni to ne ide u prilog Hrvatskoj. Kao ni činjenica da je Hrvatska članica Europske unije i NATO-a, a prije ulaska u te asocijacije morali smo dobiti svu silu certifikata da tamo pripadamo.

Pa kako je to moguće, zašto su Bosanci i Hercegovci toliko podobniji materijal za građansku državu nego što smo to mi? Gdje griješimo? Na ta će nam uistinu zakučasta pitanja, odgovore, nadamo se, dati hrvatski borci protiv nacionalnih podjela u BiH.