Mnogo toga možemo natovariti hrvatskom premijeru i hrvatskoj vanjskoj politici – koja se, kada je riječ o regiji, svodi na isprazne fraze bez konkretnog sadržaja i stvarne želje da se stvari promijene nabolje – no zamjeriti mu zbog tobožnje obnove tuđmanovske politike prema Bosni i Hercegovini, e to je ipak previše. 

   Koliko god takve insinuacije bile ukorijenjene u BiH – a tamošnji ustanici i oni protiv kojih su ustali suglasni su samo u jednome: da je Milanović novi Tuđman – one su svejedno posve neutemeljene i krajnje zlonamjerne.

Ovdje moramo biti korektni: nijedan Milanovićev korak ne može se tumačiti kao nastavak Tuđmanove agresivne politike prema BiH, niti hrvatski premijer gaji ikakve simpatije prema takvoj politici. Baš naprotiv! 

   Prigovori iz Sarajeva da ih Milanović nije uobičajenim diplomatskim kanalima obavijestio o svom posjetu Mostaru potpuno su deplasirani. Prije puta u Mostar nazvao je Zlatka Lagumdžiju, ministra vanjskih poslova u Sarajevu, a večer uoči posjeta u Sarajevo je iz Zagreba otišla i diplomatska nota.

Žalopojke Željka Komšića stoga su potpuno deplasirane. Osim toga, Milanović se u Mostaru sastao s Vjekoslavom Bevandom, predsjednikom Vijeća ministara BiH, dakle s dužnosnikom svog ranga. 

  U ovom je slučaju Milanović reagirao instinktom rasnog političara, što na žalost nije čest slučaj. Dok u Bruxellesu još uopće nisu bili shvatili što se to događa u BiH, on je – a ne zaboravimo da je hrvatski premijer u BiH išao i kao član Europskog vijeća – na vrhuncu krize u BiH u samoj BiH poslao umirujuće i krajnje uravnotežene poruke, u kojima je baš svaka riječ bila na svom mjestu. 

   Dakako da bi bilo bolje i da je Milanović nakon spaljenih prostorija HDZ-a obišao i spaljene prostorije SDA, no to ovdje nije presudno. Radilo se o prvorazrednoj političkoj gesti kojom je Hrvatska iskazala odgovornost i brigu za situaciju u BiH, koja je u Mostaru prijetila prerastanjem socijalnog bunta u etnički sukob. 

   Kriza u BiH test je za tu napaćenu i opustošenu zemlju, ali je istodobno i test za Hrvatsku. Stoga Hrvatska – bez obzira na Tuđmanovu hipoteku – ne smije skrštenih ruku gledati što se događa u njezinom susjedstvu.

Hrvatska u ovom slučaju mora reagirati, ali pritom mora biti iznimno oprezna i ničim ne smije dati povod za optužbu da svojom politikom želi na bilo koji način naškoditi interesima BiH i njezinih građana.

Stoga inicijativa koju je Vesna Pusić predstavila u Bruxellesu, a po kojoj bi BiH započela pregovore s EU iako za to formalno ne ispunjava uvjete, a da se onda tijekom pristupnog procesa rješavaju konkretni problemi, zaslužuje pozornost i pohvalu.

Hrvatska time predlaže privilegiran status BiH u pregovorima s EU, koja će zasigurno izazvati zanimanje u Bruxellesu. Dakako, tu inicijativu valja promatrati u kontekstu Milanovićeva posjeta Mostaru.

EU zasad nema pojma što napraviti u BiH, iako je riječ o europskom problemu par excellence. Europska perspektiva jedini je izlaz za BiH, iako se u ovom trenutku ne čini da su građani BiH toga svjesni.

Hrvatska ima ideju i mora pronaći način da, bez paternalizma, za nju pridobije političke lidere u BiH, dok istodobno Bruxellesu mora dati do znanja kako samo batinom, bez mrkve, nema napretka za BiH.

Jer Europa to duguje Bosni i Hercegovini, koja je platila najvišu cijenu raspada bivše države.