Odatle se sada trubi o unaprijed smišljenom, dirigiranom i organiziranom događanju naroda kojim iz pozadine podmuklo upravljaju stanoviti zakulisni pokrovitelji. 

   Interesantno je pritom kako glasnogovornici takvih scenarija nisu kadri ni približno identificirati koje su to manipulativne sile koje su, navodno, perfidno zajahale na bijes i očaj naroda, a niti znaju reći koji bi to politički komplot imao stajati iza impozantne gerilske operacije čiju su udicu progutali – to se teoretičarima zavjere čini posebno znakovitim – uglavnom samo Bošnjaci. 

   I Milorad Dodik, i političari HDZ-a, zato kao papige ponavljaju samo to da je ideja ovoga »projekta« prenijeti rušilačke demonstracije i u srpska, odnosno hrvatska područja, a pritom naprosto preskaču ono »zašto« kao da nitko neće primijetiti što rade. Za račun kojeg točno političkog cilja? Odnosno što su navodni (bošnjački? europski? muslimanski?) planeri naumili postići nakon što bi uspjeli dići na ustanak cijelu BiH? 

   E za to nemaju smisleno tumačenje ni srpske vlasti u Banja Luci, ni hrvatske u Mostaru, a to je vjerojatno zato što ono i ne postoji. 

  Nema iza ove sirove provale gnjeva nikakvog političkog masterminda, samo goli jad, bijeda i strah. Baš bih voljela vidjeti kako bi netko mene, s dvije plaće u obitelji, navukao da palim zgrade po Zagrebu.

I nema nikakve odgonetke u tome što su planula bošnjačka područja, a ova druga (još) nisu. Pa nije život željeznički kolodvor da se točno zna koji vlak kreće u pet, koji u sedam, a koji u devet, niti su ljudi lego kocke. 

   Sigurno je da se uz gomilu u ovim demonstracijama, kao što uvijek i jest u svim masovkama, sigurno prilijepila po šaka svega i svačega. I avanturista, dakle, i huligana, i tipova koji sada vrebaju svoju priliku, i romantičara, i mračnjaka, i političkih račundžija, a i običnih budala. 

   Ali priča o tajnoj organizaciji prosvjeda naprosto je dozlaboga šuplja. Podmetnuta je zato da se spriječi širenje nereda i na područja nebošnjačke jursdikcije, opet uz cijenu poigravanja s nacionalnim strastima, i to je naprosto sve što se o tome ima reći. 

   Kad, međutim, i ne bi bilo tako, skoro da bi to bilo sasvim i potpuno svejedno. 

   Jer u BiH je sve drugo nevažno dok se ne razmontira Dayton i dok se od te daytonske sprdnje od države – koja je smjela trajati samo dok se od rata malčice ne pradahne, a evo će joj već 20 godina – ne pokuša napraviti funkcionalna zajednica triju naroda, s jednom jasnom hijararhijom i specifičnim demokratskim osiguračima. 

  Da bi se za BiH otvorila ikakva šansa, to se mora učiniti makar sada kada i idiotu već mora biti jasno da nema kruha ni za koga u tvorbi sa 14 vlada i nacionalnih ključeva, s kantonima kao paradržavama, s posebnim pravosuđima i školama, entitetima ograđenima bodljikavom žicom, i hiljadama besmislenih političkih instanci, te političara i činovnika koji su iz te mrtve močvare odavno isisali sve životne sokove. 

   Što se hrvatske pomoći tiče, eto to je posao za Vesnu Pusić i Zorana Milanovića u tijelima EU, umjesto paradnog prošetavanja po Mostaru.