Marina Lovrić Merzel, politički blijeda žena, ostaje dakle županica, usprkos teškim optužbama da je s najmanje tri milijuna kuna javnoga novca financirala sebe i SDP. Od toga je ishoda poraznije još samo to što Predsjedništvo SDP-a u četvrtak navečer o aferi nije zucnulo ni riječi.

Kratki izvještaj Hine sa sjednice – za koju su mediji, razumljivo, bili opravdano zainteresirani – mogao bi postati dijelom neke buduće humorne antologije hrvatskoga političkog izmotavanja. Izjava nije bilo, javlja agencija, »budući je većina SDP-ovaca izašla na stražnji izlaz«. Pred novinare, istina, izašao je glavni tajnik stranke Igor Dragovan, »ali na pitanje kako je bilo na dvosatnom sastanku, odgovorio je samo da je bilo odlično«.

Odlično!? Ta ondje je sjedila i optužena, za koju je bivša službenica javno rekla kako podređenima naređuje da izmišljaju događaje i krivotvore županijske račune! Na sastanku je vjerojatno sjedio i ministar, koji je Jasmini Jovev, na njezine pritužbe o Merzel, odgovorio kako stranka ima mnogo takvih informacija, te neka postupi po savjesti. Jovev je tako i učinila. A ministar? Je li po savjesti – šutio? Jesu li i drugi po savjesti šutjeli? Je li šutnja najvažniji, najčešći izraz savjesti članova predsjedništva vladajuće stranke?

Očito jest. Stranka je, dakle, bez pogovora prihvatila stav predsjednika Zorana Milanovića, koji je u utorak po kratkom postupku amnestirao Merzel, počinivši tradicionalnu pogrešku ovdašnjih političara: pomiješao je kaznenu krivicu s političkom odgovornošću. Valja pričekati nalaze državnoga odvjetništva kako bi se odlučilo o sudbini Marine Lovrić Merzel, kazao je Milanović, značajno domećući kako će »to trajati«.

Dakako da je županica taj stav dočekala kao spas: podnijet ću ostavku, kazala je, ali samo ako mi se dokaže bilo što nezakonito. Zanimljiva je ta interpretacija Milanovićeve izjave: dok je on spominjao »nalaze državnog odvjetništva«, Merzel ju je odmah preimenovala u »dokazane nezakonitosti«, što podrazumijeva pravomoćnu sudsku presudu. A tu smo, dakako, u onome glibu u koji je HDZ još devedesetih strovalio političku odgovornost vladajućih: oni, naime, nikada ni za što ne odgovaraju, jer istrage i suđenja – ako ih uopće bude – traju do sudnjega dana. Tako će očito biti i s Merzel. Građani Siska, nazdravlje: imate županicu koju suradnici javno optužuju da krade vaše zajedničke pare.

Dakako da je SDP, zbog sebe sama ali i zbog kolektivnoga političkog zdravlja, morao postupiti suprotno: još dok je Jovev govorila, županica je morala podnijeti ostavku i zatražiti imenovanje zamjenika dok se optužbe ne provjere. Ako bi se pokazale neutemeljenima, vjerodostojnost i Merzel i SDP-a bila bi dvostruko potvrđena. Ovako, šansa je prokockana: čak i ako se pokaže da Jasmina Jovev nije iznijela istinu – što je manje vjerojatno – šteta je počinjena, a SDP neće vratiti vjerodostojnost, jer će ostati dojam da štiti ono što se štititi ne smije. Time se SDP svesrdno uključio u omiljeni ovdašnji sport obezvređivanja zviždača, ali i samoga koncepta političke odgovornosti. I onda se čude kad im vjerujemo sve manje.