Zoran Milanović nije izdržao pritisak. Nije uspio biti jači od medijske histerije koja se podigla oko kredita koju je tvrtka pomoćnika ministra financija podigla kod državne banke za obnovu i razvoj i najavio je njegovu smjenu, usput otvorivši i sve moguće koridore za odlazak dosad najuspješnijeg ministra svoje Vlade, Slavka Linića.

Da, Milanovićev ritualni odstrijel Branka Šegona je, kako je na ovom mjestu napisano i prošlog tjedna, jednostavno posvemašnja kapitulacija politike pred medijskom histerijom i konačni poraz Zorana Milanovića u ratu koji je sam objavio cjelokupnoj PR industriji zabranivši im da (osim u specijalnim uvjetima) posluju s državom.

Trepnuo je. I izgubio.

I da, sad mu samo ostaje da se upita tko je sljedeći. Koga će mu smijeniti, a da on sam misli da još uvijek ima uzde u rukama.

Vratimo se još jednom na početak cijele priče. Za potrebu ovog teksta s nje ćemo skinuti debele naslage laži i pretjerivanja koje su rutinski korištene cijelo vrijeme i iznijeti samo činjenični slijed.

Pomoćnik ministra financija je ulaskom u državnu upravu prebacio vlasništvo nad svojom obiteljskom tvrtkom na odvjetnički ured i tako ispunio odredbu Zakona o sprječavanju sukoba interesa.

Ista tvrtka je, nekoliko mjeseci kasnije, od HBOR-a dobila kredit pod uvjetima po kojima se od razvojne banke krediti i dobivaju, s  povoljnijom kamatom i počekom. Kad su takav kredit tražili 2008. godine, odbijeni su jer nije bilo novca. U 2012. godini su svi koji su tražili kredit u tom programu HBOR-a (“Turizam”) i ispunjavali uvjete za njega, kredit i dobili. Obiteljska tvrtka pomoćnika ministra financija nije ispunjavala uvjet iz programa “Turizam” o tome da se sredstva ne smiju koristiti za refundiranje ranijih obveza, no iz HBOR-a objašnjavaju da se, obzirom na Opće uvjete kreditiranja, takav kredit ipak mogao odobriti.

Slučaj trenutno istražuju DORH i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Ukoliko bilo koja od tih institucija utvrdi kršenje pravila, jasno je da Šegon mora biti bivši političar, a potencijalno i budući korisnik penalnog sustava RH. Međutim, ni jedna od njih još nije gotova s poslom.

Premijer je, međutim, već presudio. “Radi se o čovjeku koji je iskoristio svoju poziciju, ne kriminalno, ne vjerujem da je tu bilo bezakonja, da pomogne sebi na javnom mjestu”, kazao je u četvrtak, ponovivši tezu o “sivoj zoni” u kojoj se priča odvijala.

Sankcioniranje takve osobe zvuči dosta moralno. Ali, pod dubljim uvidom, ne baš i pretjerano logično.

Dakle, ako je Šegon iskoristio svoju poziciju da sebi pomogne, odnosno, dobije nešto na što kao “običan” poduzetnik ne bi imao pravo, e onda se jednostavno radi o kriminalu. Nema nijansi. Štoviše, to je kombinacija za (najmanje) dvoje; kako bi uopće bilo moguće da netko sam sebi pogoduje poslom s državnom institucijom ako tamo nema “suigrača”? Dakle, u paketu s Linićevim pomoćnikom trebao bi letjeti, u najmanju ruku, predsjednik uprave HBOR-a Anton Kovačev. Njega Milanović, međutim, ne spominje.

Ukoliko je, međutim, obiteljska firma Šegonovih imala pravo dobiti kredit od HBOR-a kakav je i dobila, onda je broj krivaca, s kaznene točke gledišta, jednostavno jednak nuli.

“Siva zona” o kojoj govori Milanović u tom slučaju lavirala bi negdje između formalog sukoba interesa (premijer sud povjerenstva drži manje bitnim od vlastitog moralnog) i odsustva bilo kakvog odnosa bilo kojeg člana obitelji bilo kojeg državnog dužnosnika. I tu onda dolazimo do tisuću nijansi sive: do kojeg koljena rodbina ne smije poslovati s državom; do koje razine zaposlenik “smije” biti u državnom sustavu da ne bi “posivio”, smiju li dobri prijatelji državnog dužnosnika poslovati s državom, je li sukob interesa kad kredit ili poljoprivrednu subvenciju traži ljubavnica ili punac…

To je, jednostavno, kaos. Koji se, u uređenim zemljama pokušava uokviriti Zakonom o sprječavanju sukoba interesa. Kod nas, pak, premijerovom rezistentnošću na medijsku topničku paljbu, te njegovim unutarnjim osjećajem za moralnost i politički tajming.

Uglavnom, ako se smjena Šegona pokaže kao početak čišćenja eventualno krivo nasađenih odnosa u državnoj banci za obnovu i razvoj, onda šteta od nervoznog nestrpljenja predsjednika Vlade možda i neće biti veća od krajnje koristi.

Ukoliko, međutim, što je puno vjerojatnije, ova epizoda oslabi Vladu na njenoj najjačoj karici – uvođenju reda u financijskom sustavu zemlje, onda će to biti puno gore od jedne pogrešno odigrane karte Zorana Milanovića.

A onih koji će oduševljeno aplaudirati krahu “porezne presije”, što na hrvatskom znači inzistiranje na obavezi plaćanja poreza (kakva egzotika!), bit će u nepreglednim gomilama.

I nema straha: ta ekipa nije u sivoj zoni. Ni blizu.