Premijerski poklon mračnijoj nijansi sive

Zaleđe Jasmina Klarića

Jasmin Klarić

Foto D. JELINEK

Foto D. JELINEK



Zoran Milanović nije izdržao pritisak. Nije uspio biti jači od medijske histerije koja se podigla oko kredita koju je tvrtka pomoćnika ministra financija podigla kod državne banke za obnovu i razvoj i najavio je njegovu smjenu, usput otvorivši i sve moguće koridore za odlazak dosad najuspješnijeg ministra svoje Vlade, Slavka Linića.


Da, Milanovićev ritualni odstrijel Branka Šegona je, kako je na ovom mjestu napisano i prošlog tjedna, jednostavno posvemašnja kapitulacija politike pred medijskom histerijom i konačni poraz Zorana Milanovića u ratu koji je sam objavio cjelokupnoj PR industriji zabranivši im da (osim u specijalnim uvjetima) posluju s državom.


Trepnuo je. I izgubio.




I da, sad mu samo ostaje da se upita tko je sljedeći. Koga će mu smijeniti, a da on sam misli da još uvijek ima uzde u rukama.


Vratimo se još jednom na početak cijele priče. Za potrebu ovog teksta s nje ćemo skinuti debele naslage laži i pretjerivanja koje su rutinski korištene cijelo vrijeme i iznijeti samo činjenični slijed.


Pomoćnik ministra financija je ulaskom u državnu upravu prebacio vlasništvo nad svojom obiteljskom tvrtkom na odvjetnički ured i tako ispunio odredbu Zakona o sprječavanju sukoba interesa.


Ista tvrtka je, nekoliko mjeseci kasnije, od HBOR-a dobila kredit pod uvjetima po kojima se od razvojne banke krediti i dobivaju, s  povoljnijom kamatom i počekom. Kad su takav kredit tražili 2008. godine, odbijeni su jer nije bilo novca. U 2012. godini su svi koji su tražili kredit u tom programu HBOR-a (“Turizam”) i ispunjavali uvjete za njega, kredit i dobili. Obiteljska tvrtka pomoćnika ministra financija nije ispunjavala uvjet iz programa “Turizam” o tome da se sredstva ne smiju koristiti za refundiranje ranijih obveza, no iz HBOR-a objašnjavaju da se, obzirom na Opće uvjete kreditiranja, takav kredit ipak mogao odobriti.


Slučaj trenutno istražuju DORH i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Ukoliko bilo koja od tih institucija utvrdi kršenje pravila, jasno je da Šegon mora biti bivši političar, a potencijalno i budući korisnik penalnog sustava RH. Međutim, ni jedna od njih još nije gotova s poslom.


Premijer je, međutim, već presudio. “Radi se o čovjeku koji je iskoristio svoju poziciju, ne kriminalno, ne vjerujem da je tu bilo bezakonja, da pomogne sebi na javnom mjestu”, kazao je u četvrtak, ponovivši tezu o “sivoj zoni” u kojoj se priča odvijala.


Sankcioniranje takve osobe zvuči dosta moralno. Ali, pod dubljim uvidom, ne baš i pretjerano logično.


Dakle, ako je Šegon iskoristio svoju poziciju da sebi pomogne, odnosno, dobije nešto na što kao “običan” poduzetnik ne bi imao pravo, e onda se jednostavno radi o kriminalu. Nema nijansi. Štoviše, to je kombinacija za (najmanje) dvoje; kako bi uopće bilo moguće da netko sam sebi pogoduje poslom s državnom institucijom ako tamo nema “suigrača”? Dakle, u paketu s Linićevim pomoćnikom trebao bi letjeti, u najmanju ruku, predsjednik uprave HBOR-a Anton Kovačev. Njega Milanović, međutim, ne spominje.


Ukoliko je, međutim, obiteljska firma Šegonovih imala pravo dobiti kredit od HBOR-a kakav je i dobila, onda je broj krivaca, s kaznene točke gledišta, jednostavno jednak nuli.


“Siva zona” o kojoj govori Milanović u tom slučaju lavirala bi negdje između formalog sukoba interesa (premijer sud povjerenstva drži manje bitnim od vlastitog moralnog) i odsustva bilo kakvog odnosa bilo kojeg člana obitelji bilo kojeg državnog dužnosnika. I tu onda dolazimo do tisuću nijansi sive: do kojeg koljena rodbina ne smije poslovati s državom; do koje razine zaposlenik “smije” biti u državnom sustavu da ne bi “posivio”, smiju li dobri prijatelji državnog dužnosnika poslovati s državom, je li sukob interesa kad kredit ili poljoprivrednu subvenciju traži ljubavnica ili punac…


To je, jednostavno, kaos. Koji se, u uređenim zemljama pokušava uokviriti Zakonom o sprječavanju sukoba interesa. Kod nas, pak, premijerovom rezistentnošću na medijsku topničku paljbu, te njegovim unutarnjim osjećajem za moralnost i politički tajming.


Uglavnom, ako se smjena Šegona pokaže kao početak čišćenja eventualno krivo nasađenih odnosa u državnoj banci za obnovu i razvoj, onda šteta od nervoznog nestrpljenja predsjednika Vlade možda i neće biti veća od krajnje koristi.


Ukoliko, međutim, što je puno vjerojatnije, ova epizoda oslabi Vladu na njenoj najjačoj karici – uvođenju reda u financijskom sustavu zemlje, onda će to biti puno gore od jedne pogrešno odigrane karte Zorana Milanovića.


A onih koji će oduševljeno aplaudirati krahu “porezne presije”, što na hrvatskom znači inzistiranje na obavezi plaćanja poreza (kakva egzotika!), bit će u nepreglednim gomilama.


I nema straha: ta ekipa nije u sivoj zoni. Ni blizu.


više vijesti