Posljednja linija obrane svakog razvijenog društva morali bi biti upravo najnemoćniji. Među prvima, bolesni ljudi i djeca s invaliditetom. Umjesto toga zdravstvo je prepušteno kaosu
Tiho odumiranje. Prepušteno slučaju i inerciji. Priča o urušavanju hrvatskog zdravstva ujedno je i ogledalo urušavanja hrvatskog društva u cjelini. Samo u posljednjem tjednu iz Rijeke su se mogli čuti vapaji predstavnika KBC-a i vijesti o pogoršanju uvjeta rada i kvalitete brige o bolesnima. Jedan od dva postojeća mamografa za markaciju tumora je pokvaren, a riječka kirurgija je po stanju opreme i prostora najgora u Hrvatskoj. Toliko loša da nije moguće provesti potpunu sterilizaciju u operacijskim salama, što dovoljno govori o lošim uvjetima rada za liječnike i medicinsko osoblje, ali i riziku kojem se pacijenti izlažu. Nije nikakva tajna da se lakše operacije, a ponekad i one teže, odgađaju mjesecima, kao i da je doista potrebno imati čelične živce, volju, a možda i vezu, kako biste dobili krevet i stigli na red za operaciju. Kao da je riječ o loto dobitku, a ne o krajnje stresnom i teškom trenutku za svakog čovjeka.
Prema planu što ga namjerava provesti ministar zdravlja Rajko Ostojić u naredne bi četiri godine za 40 posto trebao biti smanjen kapacitet bolničkih postelja, kojih ionako ima premalo, ove godine odmah za 15 posto. Ukoliko ostane nova organizacija rada po smjenama nedostaje čak 25 posto liječnika specijalista, a vjerojatno će i ti omjeri biti sve gori, jer je liječnička struka drugdje cijenjena više nego u Hrvatskoj, pa najbolji odlaze. Ljiljana Lovrić iz KB-a Dubrava prošlog je tjedna izjavila da je od 1. srpnja Hrvatsku napustilo 260 liječnika, kao i da je broj anesteziologa u nekim bolnicama prepolovljen. Liste čekanja su sve duže, punih godinu dana čekat će magnetnu rezonancu glave ili kralježnice pacijenti koji se u KBC-u Split danas prijave za tu pretragu. Za druge MR pretrage (trbuh, prsa) čeka se desetak mjeseci. Slično je za mnoge vrste pretraga u svim dijelovima Hrvatske i svaki pacijent koji se prijavi i redovnim putem čeka pretragu, bez protekcije i upadanja preko reda, izložen je opasnosti da umre prije negoli uopće dobije dijagnozu, a kamoli liječenje. Obećanje ministra Ostojića da će smanjiti liste čekanja ostalo je mrtvo slovo na papiru. Ali on niti ne pomišlja na ostavku zbog svega što se događa. Obećanja su jedno, a odgovornost za rezultat sasvim drugo.
Jučer su na Markovu trgu prosvjedovali roditelji djece s poteškoćama u razvoju i invaliditetom. Nezadovoljni novim Zakonom o socijalnoj skrbi, koji od 1. siječnja ukida status njegovatelja roditeljima čije dijete s invaliditetom ili poteškoćama u razvoju više od četiri sata dnevno boravi u predškolskoj ili školskoj ustanovi. Zakon kao da želi kazniti djecu i roditelje zbog onoga što su postigli s mnogo napora i odricanja, jer im se djeca ipak školuju. Uzaludno su protestirali i protiv novog Pravilnika o pravu na korištenje ortopedskih pomagala, koji je izmijenjen na štetu osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju.
Zoran Milanović u vrijeme prosvjeda nije bio na Markovu trgu. Bio je u Saboru i odgovarao na pitanja zastupnika o doista važnim problemima, nezaposlenosti mladih, deficitu i koječemu drugom. Da bi u jednom trenutku polemizirajući s Dragutinom Lesarom o Zakonu o radu kazao kako se ZOR mora mijenjati upravo zbog kičme gospodarstva, malih i srednjih poduzetnika, kojima treba pomoći i stimulirati ih na zapošljavanje. Gotovo usput, nastojeći odbiti kritiku kako se ide u korist krupnom kapitalu, rekao je i sljedeće: »Todorić nikada neće propasti.« Rečenica je izvučena iz konteksta, njome je trebalo upozoriti da izmjene ZOR-a Todoriću nisu nužne koliko drugima. I ta rečenica nema veze s hrvatskim zdravstvom, ali je svejedno simptomatična ukoliko se dovede u relaciju s aktualnom kalvarijom liječnika i bolesnika u bolnicama.
Posljednja linija obrane svakog razvijenog društva morali bi biti upravo najnemoćniji. Među prvima, bolesni ljudi i djeca s invaliditetom. Umjesto toga zdravstvo je prepušteno kaosu. Što je posljedica činjenice da nije bilo kontinuirane strategije razvoja u ovih 20 godina, da je svaki ministar zdravstva provodio različite mjere i koncepte s malo uspjeha. Bez dugoročno određene politike, kao i jasnih smjernica što činiti. Krajnji je rezultat da najbolju zdravstvenu skrb u Hrvatskoj mogu dobiti samo oni koji imaju novaca da to i plate.
Stvarnost je okrutna, kao i neoliberalni kapitalizam. Todorić doista ne može propasti, ali bolnice itekako mogu. Štoviše, propadaju sve više iz dana u dan. Iako će svatko od nas prije ili poslije trebati modernu i efikasnu zdravstvenu skrb. Utoliko je propadanje zdravstva ogledalo propadanja hrvatskog društva. Sve veće nemoći i nejednakosti. Kojoj se nažalost ne vidi kraj.