Ili oštre mjere restrukturiranja ili prah i pepeo. To su otprilike solucije za nacionalnog prijevoznika u željezničkom teretnom prijevozu. Privatizacija HŽ Carga je propala, a da će tako biti zapravo se činilo od samog starta privatizacijskog procesa.

No, državi je u interesu da domaći cargo opstane, a da bi se to dogodilo valja pokrenuti oštre rezove u kompaniji koja zapošljava 3.482 radnika. Ako je suditi iz poruka ministra prometa odgovornost za budućnost poduzeća na leđima je radnika. 

   Točnije, sindikata s kojima uprava Carga u narednih 14 dana treba »ispregovarati« plan restrukturiranja. U ovom slučaju to bi zapravo značilo da ih treba uvjeriti da pristanu na ponudu koja ne podliježe promjenama. Ne pristanu li, HŽ Cargo ide u stečaj s likvidacijom. Dakle, poduzeća više neće biti. A vlasnik teret odgovornosti prebacuje na radnike. 

   No, u slučaju HŽ Carga, pa i ostalih željezničkih poduzeća, teret svih neuspjeha najviše je na leđima politike, odnosno politika koje su zemlju vodile i kojima je taj sustav služio kao poligon za uhljebljavanja i izvlačenja novca. A danas te pogubnosti iz prošlosti dolaze na naplatu. 

   Od samog starta proces privatizacije HŽ Carga izgledao je kao nešto sklepano navrat-nanos. Tako se priča i okončala. I u toj priči posve čisti nisu niti hrvatska strana koja je kompaniju prodavala, niti investitor rumunjska Grampet grupa koja je kao i svaki drugi investitor na tržište željela ući a da pritom ima što manji trošak. Takvo je razmišljanje s pozicije investitora razumljivo. 

  Početna greška u privatizaciji HŽ Carga vjerojatno je učinjena još prije dvije godine kada je izrađen program restrukturiranja tadašnjeg HŽ Holdinga, a time i planovi za nova-stara društva koja trebaju naučiti poslovati sama za sebe.

U tom trenutku se znalo da HŽ Cargo treba naći strateškog partnera ili kupca većinskog udjela. Tada se zasigurno i znalo kakva je situacija u tom poduzeću kao i ostalim željezničkim kompanijama, odnosno putničkom prijevozu i infrastrukturi. Ako slika stanja nije bila potpuna, trebalo ju je razbistriti. I povući poteze nakon kojih bi poduzeće eventulanim strateškim partnerima ili klasičnim kupcima udjela bilo privlačno. 

   No, to nije učinjeno. Po poduzeću se malo prčkalo, situacija se polako pogoršavala, onda je raspisan natječaj za prodaju 75 posto udjela u poduzeću. Rumunjski investitor odgovorio je na sve propozicije, izgledao je da će mu uspjeti utrpati nesređenu firmu i na njega se pomalo gledalo kao na spasitelja.

Da to neće biti uspješna privatizacija bilo je vidljivo još prošle jeseni kada se potencijalni kupac HŽ Carga suočio s privatizacijskim problemom u matičnoj državi. Tada su tvrdili da to nimalo neće utjecati na planove u Hrvatskoj, no u to su vrijeme krenuli postavljati dodatne zahtjeve u slučaju privatizacije HŽ Carga.

Hrvatska je strana, pak, sve glasnije izražavala nezadovoljstvo pregovaračkim postupkom i zahtjevima investitora, navodeći i problem s bankarskim garancijama. Još se malo pregovarački proces kotrljao i onda konačno raspuknuo. 

  I tako je sada cijela priča na početku. Vlasnik teretnog prijevoznika sada treba napraviti ono što je propustio učiniti prije godinu i više dana. Poduzeće treba pripremiti za tržište, osoviti na noge i tek kada njegovo poslovanje bude koliko-toliko sređeno pokušati potražiti strateškog partnera, ako već neće moći samostalno poslovati. Ali ucjenjivačkim porukama prema sindikatima i radnicima, pritom, vlasnik ne bi smio pokrivati svoj eventualni neuspjeh.