Nesnalaženje i strateško glavinjanje u rješavanju krize i kronična nedosljednost u prvoj polovici mandata Kukuriku koalicije mnogi objašnjavaju priprostom činjenicom da je sadašnja koalicija došla na vlast nepripremljena. Međutim, možda je stvar puno kompliciranija i možda se upravo u pozadini te nepripremljenosti – na koju ukazuje i trenutačno najveći nezadovoljnik u SDP-ovim redovima Josip Kregar u subotnjem intervjuu ovim novinama – krije jedna od ključnih »konstrukcijskih pogreška« Kukuriku koalicije. Naime, Kukuriku koalicija došla je na vlast bez pravog, ozbiljnog i konkretnog koalicijskog ugovora.

   Čelnici Kukuriku koalicije, doduše, sklopili su 2011. godine tzv. sporazum o zajedničkom izlasku na izbore, koji su mediji prozvali »koalicijskim ugovorom«, no riječ je o tanušnom dokumentu u kojem su na tri stranice i u devet članaka precizirane izborne kvote, financiranje kampanje i obveza nekoaliranja s HDZ-om. I to je uglavnom, sve. Puno detaljniji nije bio ni »koalicijski ugovor« u vrijeme Račanove vlade, koji je jedino imao dodatni dio koji se odnosio na funkcioniranje znamenite »koordinacije« šest stranaka tadašnje koalicije.

   Međutim, u koalicijskim ugovorima, kako sadašnje tako i bivše koalicije, nema ni jednog jedinog slova o tome što su ciljevi te koalicije te kako stranke potpisnice ugovora te ciljeve planiraju ispuniti. A kada nema konkretnog programa, a pogotovo mjera kojima taj program valja provesti, treba li nas uopće čuditi dosadašnje koalicijsko vrludanje bespućima krize? Da postoji koalicijski ugovor, u kojem su precizno navedene reforme što ih koalicija planira provesti, ne bi nam se dogodilo da krećemo u reforme od kojih se preko noći odustaje, ili da danas donosimo poreze, poput poreza na nekretnine, od kojih već sutra nema ništa. Međutim, dok koalicija funkcionira bez jasnog plana i programa, koji mora biti temeljen na ekspertizama stručnjaka – ma koliko vladajući zazirali od stručnjaka – onda je sve prepušteno političkom voluntarizmu i stihiji.

   Plan 21, taj predizborni popis dobrih želja, pritom nije od nikakve koristi. Jer taj plan možda jest bio zgodan programski okvir za predizbornu kampanju i pobjedu na izborima, no posve je nedostatan za suvislo funkcioniranje koalicije po dolasku na vlast.

   Umjesto raspodjelu fotelja, važnije je bilo dogovoriti politiku koju valja provesti. Njemačka je tek uoči Božića dobila novu vladu, tri mjeseca nakon izbora, i to upravo zato što je njemačkim konzervativcima i socijaldemokratima toliko vremena trebalo za precizan dogovor o politikama što će ih provoditi treća vlada Angele Merkel. Mukotrpno se pregovaralo oko svakog zareza, danima i tjednima, a dogovor je pretočen u ugovor na 185 stranica, u kojem je konkretan i sveobuhvatan plan za prilagođavanje Njemačke novim okolnostima.

   Ozbiljne koalicijske ugovore poznaje većina demokratskih zemalja. I slovenska vlada funkcionira prema takvom ugovoru, koji ima 32 stranice i u kojem točno piše što će vlada raditi i što time želi ostvariti. No mala Hrvatska, jedna od najsiromašnijih članica EU, nema koalicijski ugovor, ali zato ima čak 20 ministarstava. Bogatija i organiziranija Slovenija ima ih skoro upola manje, samo 12, dok Njemačka, najveće gospodarstvo Europe, ima tek 14 ministarskih resora.

   Zbog toga je i prošlotjedni sastanak vladajuće koalicije bio potpuno besmislen. Iako se situacija u zadnje dvije godine u Hrvatskoj danomice pogoršava, čelnici Kukuriku koalicije kao da nemaju o čemu razgovarati. Što i ne čudi, kad nemaju ni plana ni programa.